Tomislav Mačković: Pripovitke iz života tavankutski Bunjevaca

„Nije Bela bijo ni siroma, a ni bogat – imo je taman toliko koliko mu triba. Bavijo se zemljoradnjom i uvik u čisto sve radijo – imo je za se svu mašineriju. Prid žetvu u avliju su mu banila trojica iz protiv-požarne zaštite, da mu prigledadu kombaj i ostalu mašineriju što će učestvovat u žetvi…“

„Pripovitke iz života tavankutski Bunjevaca“ Tomislava Mačkovića vredno su i verodostojno svedočanstvo o ljudima u vremenu na prostoru omeđenom naslovom. O knjizi savremene bunjevačke proze u izdanju Bunjevačke matice govori njen autor, Tomislav Mačković.

Na kojim prostorima su se dešavale ove pripovesti?

Priče koje su zapisane ispričane su svuda, na potezu od nekadašnjeg Kertes šora na Čikeriji, preko Ljutova, Gornjeg i Donjeg Tavankuta, pa sve do bajmočke Rate, na raznim mestima i prigodom raznih događaja…

Koje vreme obuhvataju priče?

Period u kom se dešavaju opisane radnje kreće se od vremena između dva svetska rata do današnjih dana.

I govor je specifičan. Kako veli recenzent knjige, Geza Babijanović – samo za područje Tavankuta i okoline?

Naš narodni govor razlikuje se po mnogo čemu, a najviše po lokaciji gde se Bunjevci nalaze i koliki je uticaj drugih kultura na naš divan.

Kako bi Tavankućanin posložio rečenicu, na primer: „Razmišljam, trebao bih da odem na pijacu, jer je svinja već za prodaju“?

Jesapim ja, tribalo bi bogme ić na hetiju jel ranjenik je već za prodaj.

Na koji način su Tavankućani primili ovu, zbirku pripovedaka o sebi? Da li se slučajno kogod ljutio?

Tavankućani su knjigu primili sa oduševljenjem i niko nije negativno reagovo iz prostog razloga što sam kao autor strogo vodio računa upravo kod opisivanja nekih događaja. U nekim momentima sam morao da se koristim i fikcijom.

Da li je promocija knjige već održana, ili je tek u planu?

Što se tiče promocije, u toku su dogovori sa nadležnima iz Bunjevačke Matice, koji će odlučiti kada i gde ćemo održati promociju. Izvesno je da će prva promocija biti održana uskoro, i to u Tavankutu.

Kakav je bio Tavankutu nekad, a kakav je danas? Kakav je uopšte život na selu bio nekad, a kakav je danas?

Nekada su ljudi bili puno opušteniji i druželjubiviji, nije se marilo za sitne nevolje. Sada se mnoge male banalne stvari od strane pojedinaca preuveličavaju, ali sve to donose neka nova vremena i sa tim se moramo nositi. Tavankuti, i Gornji i Donji, su zapostavljena sela, usprkos svojoj jakoj voćarskoj proizvodnji. Zapostavljena u smislu da mi ni sad, u dvadest i prvom veku, nemamo vodovod – što je dovoljan pokazatelj koliko se računa vodi o selu koje je, em privredno jako, em ima mnoge poznate pisce, slikare, sportiste i druge uspešne osobe. U suštini, danas je mnogo teže nego pre naprimer desetak godina.

Kako preživljava jedan pisac na selu?

Pravo pitanje! Pa, evo da opišem svoj način preživljavanja: posle raspada moje bivše firme, u kojoj sam proveo 17 godina kao kuvar marmelada, (a uz sve to sam bio i dobrovoljni vatrogasac, odlikovan „Zlatnim krstom za posebne zasluge“, po činu vatrogasni oficir, dva puta biran na mesto komandira, jednom na mesto delegata), ja jednostavno, usprkos svojoj želji, ne mogu da pronađem adekvatan posao, te sam primoran da se bavim, najiskrenije rečeno, sakupljanjem sekundarnih sirovina, od kojih i „živim“. Ponekada, ukoliko krsta i leđa dozvole, radim i fizičke poslove. Sve u svemu, nimalo lako. Posebno ako se uzme u obzir da sam davalac alimentacije za svoje dvoje maloletne dece.

Zbog toga ne bi bilo loše da se podrži ova knjiga. Kako i gde mogu da se kupe „Pripovitke iz života tavankutski Bunjevaca“?

Knjiga može da se kupi kod mene lično, pozivom broja 061-277-7359, i u Bunjevačkoj Matici, na Korzou.

 

Razgovor vodio: Darko Kovačević

subotica.info



KOMENTARI

  1. Lebara kaže:

    Dobar ti je selfi Tome.

  2. Naput ledja kuca kaže:

    Nase znanje o istoriji sveta i covecanstva je rezultat rada lokalnih hronicara. Tek kada se sakupe sve lokane kockice, dobije se mozaik svetske istorije. Svaki hronicar svog vremena je pre svega svedok onoga sto se zbiva i sto se je zbivalo oko njega. Na buducim generacijama je da izvode iz toga svoje zakljucke i steknu jednu opstu sliku jednog vremena i mozda lakse shvate proslost i jos lakse svoju sadasnjost i iz cega njihova sadsnjost rezultira. Tu jos naravno treba i dodati jezik kao spomenik istorijskih kretanja svih oni koji time jezikom govore. Sama rec „ranjenik“ ima svoje konkretno znacanje kada se izgovori na lokalnom idiomu, sa tipicnim lokalnim akcentom kojim se zapravo kaze na sta se misli, nego kada se ista ta rec pojavi stampana u nekoj publikaciji na knjizevnom jeziku.

  3. RužaRudić kaže:

    Pročitala sam knnigu

  4. Tazika kaže:

    I mene je „ranjenik“ začudio, trebalo mi je par minuta da shvatim da je to hrana, hranjenik:-)

    Naput ledja kuća: tvoja izjava bi bila točna u nekom idealnom svijetu, a takav nije ovaj u kojem živimo. U našem svijetu istina je ovakva:

    Nase znanje o istoriji sveta i covecanstva NIJE rezultat rada lokalnih hronicara nego ga stvaraju elite i nasilno nameću ljudima. Evo pred našim očima nam mijenjaju povijest posljednjeg rata, a u našem „znanju“ o 2. svjetskom ratu se teško pronađe poneko zrnce istine.
    Elite ubijaju ljude i spaljuju dokumente kako bi izbrisale sjećanje i implementirale svoju „historiju“, sa kojom mogu s nama manipulirati kako hoće.

    Kako živim na Kupi, na brijegu s pogledom na Kordun i Baniju, pitam se: zašto su elite napravile ovaj posljednji rat, kojeg sam odgledala vlastitim očima a sad mi tvrde da je bio potpuno drugačiji nego je bio.
    Mislim da je odgovor u ovome: napravili su ga ZATO DA IZBRIŠU NAŠU HISTORIJU.
    Da nam izbrišu znanje, sjećanje. Jer ono je vezano za zemlju, za porodicu, za susjede. Tu nema tajni, selo vidi, selo pamti. Ljudi koji su imali sreću da ih elite puste na miru pamte događaje od prije više hiljada godina, to je dokazano.

    Ispričaću vam o sjećanju Korduna i Banije:
    Elite su preko raznih službi vlaško stanovništvo pretvorile u Srbe, onda u „ugrožene Srbe“ i na kraju ih programirale (nahuškale) da „očiste“ čitav kraj od kompletnog ne-pravoslavnog/“ne-srpskog“ stanovništva i da naprave memoricid (bagerima i tenkovima sruše i spale sve „ne-srpske“ kuće, crkve, spomenike…). Kad su novosrbi bili gotovi s tim poslom, elite su naredile evakuaciju kompletnog srpskog stanovništva i poslale vojsku da provjerava kako nebi tko ostao kod kuće.
    Nešto originalnog „ne-srpskog“ stanovništva se vratilo svojim srušenim i spaljenim domovima, ali mnogi – možda čak većina – nisu, pogotovo zato jer im elite odmažu gdje god mogu.
    Tako su elite uspjele čitavo ne-srpsko stanovništvo „očistiti“ odavde, a zatim čitavo srpsko stanovništvo iščupati s korijenjem odavde i preseliti ih drugdje, tamo gdje elitama odgovara.

    A svi bismo najradije živjeli tamo gdje pripadamo, gdje nam je korijenje, gdje smo povezani sa zemljom i stabilni. Zdrav je onaj čovjek koji poznaje pravu historiju.

OSTAVITE KOMENTAR