Teorija evolucije ne proučava nastanak života na Zemlji, već promene vezane za biološki aspekt, dok mogućnost nastanka života iz nežive materije proučava teorija abiogeneze. Trenutno abiogeneza ne obećava brzo rešenje u pronalasku odgovora na pitanje nastanka života procesima složene hemije.
Iako je teorija evolucije jedna od najznačajnijih u istoriji nauke, često se uz nju vezuju sporna pitanja ili sukobljavajuća mišljenja, pogotovo u kulturološkom sudaru pojedinih filozofskih stavova.
„Srećni slučaj“ nastanka života ili sa druge strane vera u natprirodni dizajn, vode nas u slepu ulicu. Ta ulica može biti osvetljena i obeležena drugačijim tablama, ali nas svejedno ne vodi nikuda u pogledu praktičnog istraživanja.
Nema neprelaznog procepa između jednostavnog života i kompleksnog života, kao ni između kompleksnog života i inteligentnog života, jer ako su fizički, hemijski, geofizički i drugi suštinski ekološki parametri pogodni, dovoljno dugi i stabilni, svi ovi evolucioni procesi će se odigravati nesmetano. Dakle, svojevrsno prirodno srednje rešenje jesu savremene hipoteze abiogeneze koje uključuju ,,tezu kontinuiteta“.
Na prvi pogled ovo deluje razumno, gledajući sa aspekta čuvenih dilema koje su od početka pratile naučne pristupe u problemu abiogeneze. Ako je verovatnoća „srećnog slučaja“ koji je doveo do abiogeneze veoma mala, tada je svaki pokušaj da se empirijski, npr. u laboratoriji, ona testira, unapred osuđena na propast. Ovakva situacija naročito pogoduje kreacionistima i nije nimalo slučajno da oni često navode argumente sledbenika „srećnog slučaja“ u svojim tekstovima.
Sa druge strane i dalje je sasvim moguće da je rani život stigao na Zemlju sa nekog relativno manje ili više udaljenog mesta, recimo udarom komete, meteora ili nekog drugog vanzemaljskog tela. Postoji teorija da je čak potekao sa Marsa, koji je po mnogim scenarijima u davnoj prošlosti mogao biti i gostoljubivije mesto za život od naše planete. Scenario po kojem se abiogeneza odigrala na Marsu, da bi zatim neki rani oblici života bili preneti na Zemlju (dok je po pretpostavci, autohtoni marsovski život iščezao ili ostao ograničen na male enklave i kada su se fizički uslovi na Marsu naglo pogoršali, negde pre oko 3,5 milijarde godina), podjednako je saglasan sa tezom kontinuiteta kao i bilo koji od konzervativnijih scenarija abiogeneze na Zemlji.
U nekontroverznom smislu, budućnost svemira je mnogo veća od prošlosti. U prošlosti je nastajalo više zvezda nego što je danas slučaj. Prelazak materije iz razređenog i difuznog stanja međuzvezdanog gasa u kompaktni oblik zvezda, predstavlja trivijalnu posledicu uopštenog drugog zakona termodinamike i nepovratnog porasta entropije. Samim tim, u prošlosti je nastajalo i više planetarnih sistema i nastanjivih planeta u njima. Kruženje materije u galaktičkom sistemu, čiji je glavni pogon upravo proces formiranja zvezda, već se jako dugo usporava. Isto važi za hemijsku evoluciju kojom se stvaraju hemijski elementi teži od helijuma, neophodni kako za planete nalik Zemlji, tako i za bilo koji oblik života. Ona će se nastaviti smanjivati u budućnosti što već opisuje fizička eshatologija.
Ako bi panspermija danas bila funkcionalna, onda bi po osobinama teorije Večnog stanja (prema kojoj je Svemir oduvek bio isti), posebno onim što se naziva „savršeni kosmološki princip“, morala biti operativna u svim epohama, u proseku sa istim intenzitetom i učestanošću. Neuspeh ovog poduhvata – koji je inače filozofski veoma inspirativan – indirektno predstavlja značajni argument u prilog teze kontinuiteta.
Protivnici teze kontinuiteta su generalno ili kreacionisti (u novije vreme zagovornici tzv. „inteligentnog dizajna“) ili naturalisti. Ideja da je u pitanju potpuno naturalistički događaj, takav do kojeg se dolazi slučajnom kombinatorikom, čini ga astronomski malo verovatnim.
Nama je već danas jasno kako bi napredna tehnološka civilizacija mogla stvoriti oblike života sposobne za preživljavanje u dramatično drugačijim potencijalnim uslovima poput npr. „Dajsonovog drveta“ hipotetičke biljke koja bi mogla da opstane na površini ili u unutrašnjosti jezgara kometa, odnosno objekata iz Kajperovog pojasa. Postepeno, ovi organizmi bi stvorili kritične količine kompleksnih organskih jedinjenja da se uspostavi osnova za potonju ljudsku kolonizaciju objekata kao što su oni u Kajperovom pojasu, koji sadrže ogromne količine isparljivih supstanci poput vode, metana ili amonijaka. Čak i znatno otporniji organizmi bi mogli biti kreirani primenom biotehnologije da bi preživeli i opstali u atmosferama gasnih džinova poput Jupitera.
Naravno, ta pionirska i još uvek previše podcenjena studija govorila o ekosistemima koji bi prirodno evoluirali u atmosferama gasnih džinova. Nema razloga da sumnjamo da će oni tokom vremena biti konstruisani od strane dovoljno naprednih civilizacija, čak i ako iz nekog razloga nisu evoluirali prirodnim putem. Ovi nestandardni habitati – poput jezgara kometa ili atmosfera gasnih džinova – su dramatično brojniji i veći od skupa svih planeta nalik Zemlji koje su ikada postojale i koje će ikada postojati.
Veliki deo svemira i njegovih resursa je artefakt. Njegove osobine su usmereno dizajnirane od strane naprednih inteligentnih bića. Treba napomenuti da je ovde pretpostavljeno i nešto o prirodi pojedinačnih oblika života, npr. da su biosfere predominantno sačinjene od populacija koje se mogu lako prepoznati kao skupovi individualnih organizama, što je situacija kakvu imamo na Zemlji, ili npr. da je dominantna forma života u Univerzumu bar u nekim epohama bila u obliku superorganizama koji obuhvataju čitavu biosferu, poput Lemovog ,,Solarisa“.
Ovo, ne treba tumačiti kao argument za inteligentni dizajn ili druge supernaturalističke doktrine, jer bi onda neko mogao postaviti pitanje u kojoj meri se to odnosi na zemaljsku biosferu, uključujući i nas. Stoga je potraga za autentičnim mehanizmom abiogeneze na Zemlji potpuno je legitiman projekat; čak i ako usmerena panspermija nije u našoj prošlosti (što je potpuno moguće), već se verovatno nalazi negde u našoj budućnosti.
Nauka i tehnološki napredak u poslednja dva veka promenili su naličje zemlje i ljudski način života. Velika naučna otkrića zauvek su promenila našu stvarnost i sliku o svetu. Fizika i astronomija otkrivaju nam tajne svemira i njegovu strukturu. Sa druge strane, čovek, predstavlja takođe veliku tajnu. On svoje zajedničko biološko srodstvo deli sa celokupnim životom na našoj planeti. Čovek premašuje ostala bića vlastitom svešću, samospoznajom i kreativnošću. Dakle, teorija evolucije proučava razvitak ljudske biološke komponente – tela, dok pojavu svesti i postojanje unutrašnjeg sveta, nauka ne može objasniti.
Borivoj Vujić
literatura: Milan M. Ćirković – ,,Teza kontinuiteta, fizička eshatologija i abiogeneza“