Za titulu šahovskog prvaka sveta, te 1986. godine borili su se Anatolij Karpov i Gari Kasparov. Pobednika je na tronu čekala medalja napravljena u Subotici. Odličje za kralja ove drevne igre svetska šahovska federacija naručila je od Aurometala.
Bilo je to sjajno vreme za ovo preduzeće. Svaka od prethodne četiri godine značila je dupliranje izvoza na konvertibilno tržište, uglavnom u Sjedinjene Države. Zapošljavali su radnike, školovali budući kadar na smeru za zlatare, kovali planove za budućnost… Nakit, bižuterija, medalje, plakete… i ono čega je najviše izašlo iz njihove hale – značke.
Da li je ta moda došla iz Sovjetskog Saveza, Rusi su bili ludi za značkama, ili je to bio trend jednog vremena, tek, doba socijalizma obeležila je masovna produkcija značaka. Postojale su one i ranije, ima ih i danas, ali tih sedamdesetih pa do kraja osamdesetih, svako je hteo svoju značku. Klubovi, škole, mesne zajednice, udruženja… ama baš svako. Po nekad u čitavim serijama (kolekcionarska izdanja). Svaka manifestacija morala je da ima svoju, bar u jednoj varijanti.
Značke su se nosile na reveru i sakupljale u posebnim albumima. Neki od nas još i danas ih čuvamo u uglu ormara, kao uspomenu, i sve više kao istorijski izvor. Na njima su imena i simboli jednog vremena koje je sve dalje.
Onima koji pamte socijalističko samoupravljanje, pri samom pomenu imena starih subotičkih fabrika, nekako bude toplo oko srca. Siguran posao, osmočasovno radno vreme, bolovanja, odmaralište na moru…
Možda tada i nije baš bilo sve idealno, ali što više vreme prolazi, novim generacijama se ta prošlost prepričava kao bajka o nečemu što je bilo u neko davno vreme, a posle se preselilo u legende. Da sve nije bio samo san, svedoče značke brojnih subotičkih radnih organizacija. Neke jeftine, od aluminijuma, a neke emajlirane izgledaju kao ordenje. Prigodnu bi dobili osamnaestogodišnjaci za „Dan punoletstva“, davaoci krvi, najbolji đaci za dan škole…
Mi u Subotici smo imali Aurometal koji je pravio trofeje, plakete, medalje i ostali program, na svetskom nivou. Ipak, čini se da su najbolje živeli od značaka, sudeći prema raznovrsnosti i količini koju su proizvodili. Kad je umro Tito, nema toga ko nije kupio bar jednu pozlaćenu značku sa potpisom najvećeg sina. U kraćoj ili dužoj verziji.
Kolekcionari će reći da ne počinje sve sa Aurometalom. U Subotici je radilo nekoliko gravera koji su se bavili izradom značaka. Dizajniranje tih malih predmeta od metala bilo je ostavljeno samim zanatlijama. Tim pre, njihov rad zaslužuje posebnu pažnju.
Jedno ime se posebno izdvaja, a nalazi se na poleđini mnogih starih značaka koje čuvaju kolekcionari. To je HAVAŠ.
Ko je bio Bela Havaš, to je pitanje koje sve više postavljaju oni koji istražuju istoriju značaka. Zna se da je imao radionicu u Harambašićevoj ulici (pre rata u Blesakovoj) i da je živeo do 1959. godine. Rodio se 1895. godine u Iđošu kao Bela Hammel, od oca Ferdinanda, sveštenika evangelističke crkve, i majke Katarine (rođ. Famler). To i nije toliko bitno za temu iz naslova, ali načinje onu o čudnim subotičkim „kombinacijama“ među građanima raznih nacionalnosti. Očigledno etnički Nemac, Bela je dolaskom u Suboticu promenio rođeno prezime Hammel, i to u Havaš, koje su tada nosili većinom subotički Jevreji.
Zaboravljeno je kod koga je izučio zanat, međutim, pred kraj života dobio je šegrta u liku studenta koji je stanovao kod njega. Šandor Kalmar pohađao je Višu ekonomsku školu kada je predložio starom majstoru da bude njegov učenik u privredi. Nakon što je završio ekonomiju, nije se zaposlio u preduzeću već je, posle smrti Bele Havaša, sa njegovom udovicom nastavio posao gravera.
Kao što svaka mala rečica teče prema nekoj većoj reci, kojoj će dati sve što ima, tako su i zanatlije u ono vreme priterane da im najbolje bude u velikim firmama u kojima će udružiti rad.
Značke danas retko ko zabode za rever, ipak, čuvaju se kao u spomena na prošlu epohu.
Lansky
KOMENTARI
OSTAVITE KOMENTAR
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali.
Da, lepo je bilo to vreme socijalizma, barem sedamdesetih. Ja imam jednu posebnu značku koju čuvam i dan danas, za koju me vezuje jedan lep dogadjaj iz ranog detinjstva. Živela sam u velikom lučkom gradu tadašnje Jugoslavije. Imala sam 5 godina. Bila je nedelja, zimsko doba, ali lep i sunčan dan. Moji roditelji su me te nedelje poveli u luku u razgledanje ratne krstarice Vojne mornarice tadašnjeg SSSR-a. Ja sam bila navikla da gledam velike brodove, ali ovaj je bio poseban. Ogroman i impozantan. Popeli smo se na tu krstaricu kao i mnogi drugi sugradjani u razgledanje. U jednom momentu meni je prišao jedan mornar, nasmešio mi se i dao mi značku na poklon. Značka je bila zaista prelepa, Beli galeb ispod kojeg je svetonik, a na dnu piše „Sevastopolj“ (na ruskoj ćirilici) zlatnim slovima. Ta slova su i danas zlatna
Bio sam u tom periodu strastveni sakupljač značaka. Imam ih i sada (možda oko 2000 komada) i nalaze se u albumima u nekom budžaku i trebalo bi mi vremena da ih pronadjem.
Među nama dečacima koji smo išli u osnovnu školu je jedno vreme biilo aktuelno da šaljemo dopisnice ili pisma velikim inostranim firmama sa šablonskim tekstom na engleskom, nemačkom ili italijanskom jeziku u zavisnosti od toga gde smo dopisnicu slali.
U tekstu smo pisali kako smo jako zainteresovani za njihove proizvode i kako bismo želeli od njih da dobijemo njihove značke, propagandni materijal i prospekte njihovih proizvoda.
Za divno čudo,, za nedelju, dve dana, stizao je veliki koverat sa prospektima, značkama, nalepnicama iz dotične firme.
Pošto se nakupilo dosta značaka različitih vrsta, nije svako imao od svih vrsta, počeli smo međusobno da ih razmenjujemo međusovno.
Da se razumemo, i u firmama koje su nam slale ovaj propagandni materijal su znali, već i po rukopisu da se ovde radi o klincima, ali to ih nije sprečilo da nam šalju materijal.
Znali su da će od nekadašnjih klinaca jednog dana postati odrasli ljudi, koji će ipak biti upoznati sa njihovim proizvodnim programom, da će možda sa nekim od nas jednog dana da naprave ozbiljan biznis ili barem potencijalnu mušteriju.
Nekada su se sakupljale značke, poštanske markice, nalepnice, razglednice, pa su adekvatno tome postojali i odgovarajući albumi za značke, poštanske markice, itd…
U sadašnje vreme je u modi sakupljanje magnetića za frižidere kao uspomena na neku destinaciju gde smo putovali ili su nam bliski prijatelji ili rođaci poklonili sa nekih njihovih putovanja.
U ovom slučaju album za magnetiće su vrata i bočne strane frižidera gde se ovi magnetići dobro vide i podsećaju vlasnike na neko dobro putovanje, lepo letovanje, zimovanje…
Evo još jedne zanimljive značke:zajednička proslava 1.maja komunista i nacista 1941.godine u Trbovlju u Sloveniji
Znacka je zanimljiva. Zanimljivije bi bilo sta znaci cirilicno slovo „Ф“ u centru znacke i ona slova pc-cp koja mogu biti i latinicna i cirilicna. venac je ispletan pola od bukovog a pola od hrastovog lisca. Sta bi taj venac mogao da simbolise ? Kukasti krst jeste nacisticki simbol, ali sta je ona crvena petokraka sa tipicnim stapom u svom centru na cijem su vrhu cekic sa sikiricom kao obavezni aksesoar i simbol nadzornika u rudniku, ukrsteni sa jos nekim tesko prepoznatlivim simbolom. Osim toga 1 maja 1941 godie je Donja Stajerska u kojoj se nalazio i rudnik Trbovlje usla je direktno u sastav Treceg rajha i smatrana je delom njegove suverene teritorije na kojoj je za svaku komunisticku delatnost sledio konclogor, kao i uostalom i na svim teritorijama pod nacistickom vlascu. Osim toga iz same znacke se nigde ne moze naci ili procitati nekakav natpis da se stvarno radi o pomenutom rudniku.
@Avet…Kupovanje magnetica koji ce secati na neko putovanje ima smisla, ali se oni vise poklanjaju rodjacima i prijateljima koji tamo nisu bili. To nema nikakvog smisla. Mozda je bolje bliskijim ljudima doneti neku poslasticu, ili pice da probaju tamosnje ukuse jer oni ne mogu imati uspomenu na nesto gde nisu ni bili.