Krajem XIX veka Subotica je doživljavala svoj graditeljski zenit. Stara i dotrajala gradska kuća, stajala je na glavnom gradskom trgu. Prva Gradska kuća na trgu podignuta je 1751. godine a druga između 1826. i 1828. godine. Sve oko nje je bilo blistavo, novo pa je 1907. godine raspisan konkurs za novo zdanje. Prvo mesto je osvojila ogromna, kitnjasta palata, rad budimpeštanskih arhitekata Marcel Komora i Deže Jakaba. Komor se više bavio gradnjom i spoljnim izgledom a Jakab unutrašnjosti i dekorativnim detaljima sa motivima lale, karanfila i elemenata iz narodne umetnosti seljaka iz Erdelja.
Iako je u gradu bilo nerešenih komunalnih i socijalnih problema, gradonačelnik Karolj Biro je bio uporan da istraje u svojim planovima i izmeni lik ovog grada. Novac za gradnju Gradske kuće je sakupljen prodajom peskovitog zemljišta na severnoj strani grada. Na glavnom gradskom trgu srušena je stara Gradska kuća i gimnazija. Pripreme su otpočele i usred projektovanja, arhitekti su saopštili gradonačelniku da Gradsku kuću neće graditi u stilu baroka nego u tada popularnoj secesiji
Izgradnju su neprekidno pratila ogovaranja i rasprave „za” i “protiv” palate. Graditelji su se svakodnevno suočavali sa problemima. Tlo je bilo toliko peskovito da je Komar zatražio da se teren danima utvrđuje deblima drveta, a predviđeni toranj bio je tako visok i tako težak da su radnici takođe danima izlivali ogromnu, debelu betonsku ploču za temelj na kome će toranj stajati. Građevinski radovi su završeni za dve godine (1908-1910). Jakab je sa najboljim majstorima toga vremena u sledeće dve godine dovršio unutrašnje uređenje objekta, a hiljade šara u znaku cveta lale postali su zaštitni znak Gradske kuće. Spolja, palata je ukrašena keramičkim crepovima iz čuvene pečujske fabrike Vilmoša Žolnai, koji je bio vatreni pobornik ovog umetničkog pravca.
Arhitektonska koncepcija, pravougaona osnova, novi materijali (čelik, pirogranit, majolika i glazura), arhitektonski i dekorativani detalji, kao i funkcionalan raspored prostorija bili su novina ne samo za grad nego i za Srednju Evropu. Tada počinje naglo da cveta ovaj kitnjasti stil koji je imao svoje različite varijacije. Područje Vojvodine i južne Mađarske bilo je ukrašavano uglavnom mađarskom i bečkom varijantom secesije, a ovaj objekat pripada tipičnoj mađarskoj varijanti sa šarenim detaljima i cvetnom ornamentikom. Ovo je proisteklo kao i logično rešenje s obzirom da su projektanti poreklom iz Mađarske.
Svečano otvoranje održano je 15. septembra 1912. godine, a Gradska kuća postaje novi zaštitni znak i simbol grada. Trenutno ima 16.000 m2 korisne površine. Dugačka je 105 m a široka 55,5 m. Vidikovac je postavljen na 45,5 m a toranj je visok 76 m.
Svečano predvorje na prvom spratu vodi u tri najreprezentativnija prostora, u Veliku (Svečanu) većnicu, Žutu i Zelenu većnicu.
Velikom (Svečanom) većnicom dominira rezbareno drvo čiji su detalji iz vegetalne i zoomorfne ornamentike mađarskog folklora. Duž radnog stola nalaze se mesingane svetiljke oblikovane u obliku cvetnih latica. Na stropu su naslikani cvetni nizovi plavih i belih tonova sa crvenim i belim detaljima. U ovoj, najlepšoj, većnici nalaze se vitraži čuvenog Mikše Rota. Na njima su naslikani mađarski velikani, koji se nalaze na bočnim prozorima, a likovi cara Franje Josifa i carice Marije Terezije nalaze se u centralnom vitražu.
Najlepših šest vitraža naslikao je Šandor Nađ i oni predstavljaju mađarske kraljeve: Arpad, Sveti Ištvan i Sveti Laslo na levoj strani centralnog zida, i Kalman Kenjveš, Lajoš Nađ i Matija Korvin na desnoj strani.
Posle Prvog svetskog rata Subotica pripada Kraljevini Jugoslaviji, a s obzirom da su vitraži bili deo istorije drugog naroda, nova vlast ih je skinula i odložila u podrum i prekrila običnim staklom. Svi vitraži vraćeni su tokom Drugog svetskog rata, ali su odmah posle oslobođenja opet skinuti i odneti u podrum gde ih je uništila vlaga i voda. Krhotine stakla su izvučene sedamdesetih godina prošlog veka i odnete u čuvenu radionicu vitraža Stevana Stanišića u Sombor. Na osnovu fotografija, ovaj velemajstor je uspeo da vitraže restaurira.
Gradonačelnikov kabinet, ili Žuta većnica, dobio je naziv po žutim tonovima drvenarije i slikama na kojima je prikaz stare, porušene, i nove Gradske kuće. Ova većnica se danas koristi kao mala sala za venčanje.
Cela drvenarija Zelene većnice presvučena je zelenom bojom, po kojoj je dobila naziv. Ona je predstavljala sobu velikog župana i u sobi dominira ovalni radni sto.
Gradska kuća ima nekoliko simbola po kojima je prepoznatljiva kao posebno kulturno nasleđe iz doba secesije. To su, između ostalog, štitovi, krst i petokraka, satovi i zvonik.
Prilikom obnavljanja Svečane većnice 1991. godine pod kupolom su pronađeni štitovi sivo maslinaste boje. Uglavnom su bili ugarski i iz perioda Kraljevine Jugoslavije za vreme okupacije Mađarske. Akademski slikar i restaurator Dušan Nonin uspeo je da im vrati prvobitan izgled. Na tri štita su elementi grba grada Subotice – Bogorodica sa detetom, zaštitnica grada Sveta Tereza Avilska i lav sa mačem.
Kada je Gradska kuća bila posvećena 20. avgusta 1910. godine, postavljen je na toranj pozlaćeni krst sa grbom. Nakon Drugog svetskog rata 1945. krst je zamenila petokraka koja je na tom mestu stajala do 1994. godine. Te godine doneta je odluka da se petokraka skine i na toranj vrati samo krst bez grba.
Najgledaniji detalj Gradske kuće je sat na tornju, odnosno četiri sata na sve četiri strane sveta. Satni mehanizam je napravljen u Budimpešti. Brojčanik satova je dužine 2,20 m u prečniku, velika kazaljka 1,6 m a mala 1,1 m. Na konkursu za izradu satova učestvovao je i jedan Subotičanin koji je živeo u Njujorku. On je hteo da satni mehanizam uradi besplatno i da se postavi sat isti kao na njujorškom Metropoliten bildingu. Trebalo je da otkucava svakih četvrt i pun sat i da se to obeležava svetlosnim znacima – četvrt crvenim, a pun sat zelenim svetlom. Međutim, njegov predlog je odbijen.
Kada već pominješ Gradsku kuću u okviru turizma, moram da dodam svoje utiske sa letošnje posete vidikovcu. Sama činjenica da je poseta vidikovcu moguća samo ukoliko dođete tačno u 12h i ukoliko se napravi grupa od bar pet članova govori samo za sebe. Kada platite katru i krente u obilazak, možete da vidite sve one nesređene delove Gradske kuće koji nimalo nisu reprezentativni. Pre nego što se popnete uz toranj, prođete kroz prostoriju koja bi trebala da predstavlja svojevrsni muzej, ali su eksponati toliko loše izloženi da se sami začudite zašto oni uopčte tu i stoje. Na samim slikama koje ću postaviti uočite okolinu ekponata, da ne bih trošio reči.
Mislim da je ovaj krst stojao na Gradskoj kući do 1945. godine.
Petokraka koja je zamenila krst 1945. godine i koja je bila na vrhu grada do 1994. godine kada je zamenjena i sam krov tornja prefarban iz crvene u sadašnju boju.
Stari sat, za koga se vezuje priča da je stalno kasnio jer je bio loše iskonstruisan. Kazaljke su toliko teške da ih mehanizam nije mogao podizati. Da li je priča legenda ili istina ne mogu sa sigurnošću da potvrdim.
Ovaj ukras sigurno možete da vidite na krovu Gradske kuće.
Takođe detalj sa krova
Jaooooooooo zavesa!