Od Drugog svetskog rata i revolucije prošlo je desetak godina, a Krampusi i Sveti Nikola su se i dalje mogli naći u nekim u subotičkim izlozima.
Lokalne novine u rubrici „Zapazili smo…“ , te 1954. godine donose uglavnom zamerke na nesavesne građane, rad nekih gradskih službi, uslugu u restoranima… pa se tako tu našla i karikatura na račun staromodnog dekora u izlozima uoči praznika.
Već sledeće godine 1. januar je proglašen za državni praznik. I ne samo to. Spektakularnost koja je data tom prazniku, prevazišla je i Dan Republike, Praznik rada i Titov rođendan. Nova godina je trebala da postane najradosniji dan. Proslavljala se ona i pre rata, ali u kafanama i na žurevima, poput drugih balova koji se organizuju raznim povodima.
Nije poznato da je u vezi toga postojala neka konkretna direktiva, međutim, i bez toga je bilo jasno da je, ako izuzmemo krampusa, većina detalja proslave Nove godine preuzeta od Božića, ne bi li Hristovo rođenje stavila u drugi plan. Televizija je svemu tome dala snažan doprinos, jer je za tu noć ostavila najbolje od najboljeg. Godinama kasnije, za nas je predstavljalo iznenađenje kada je stigla kablovska televizija i kada smo shvatili da strani TV kanali 31. decembra uopšte ne registruju da je novogodišnja noć, nego najnormalnije teraju svoju svakodnevnu šemu. Nigde dekorisanih studija, fesova, odbrojavanja…
Na korzou, ispred „Meteora“, pred novu 1971.
Nekih godina je naša televizija počela da se direktno uključuje sa mesta gde Novu godinu dočekuje drug Tito i svita. Ako je starijima bilo zanimljivo da vide pripite rukovodioce i toalete njihovih gospođa, deci je to bio najdosadniji mogući scenario u trenucima pred samu ponoć. Ne zaboravimo koliko je tada Tito imao godina. Teško da mu se baš uvek išlo na te bankete. I u tome se vidi njegova doslednost da novogodišnjoj noći da na značaju. Za Tita nije bilo penzije. Radio je do svoje 88. godine.
Subotički restorani – novogodišnja tombola
Posle Tita su došle restrikcije struje, a uz to i smanjenje novogodišnjeg dekora. Nije više bilo one grandioznosti, kao kada su pravljeni spektakli poput karnevala, kada su učešće uzimala razna preduzeća i organizacije, lepljeni plakati SNG – BUEK, a trgovine se takmičile u uređenju izloga. Nije više bilo Tita, ali ni krampusa*.
Na trgu
U tramvaju
* Po predanju preuzetom iz austrijske mitologije, Krampus je pratilac sv. Nikole, u obliku đavola sa motkama i vilama, koji kažnjava neposlušnu decu, dok sv. Nikola dobru nagrađuje.
Lansky
Lepo Lansky! Zelim ti jos mnogo ovakvih tekstova i srecnu novu godinu tebi i tvojim citaocima!
Možda se samo meni čini da na 5. fotografiji sa leve strane muškarac u sakou je sada već pokojni Brazil.
A i cura sa prasetom u krilu koje je osvojila na novogodišnjoj tomboli mi je nešto jako poznata. 🙂
Jedne davne godine smo sa mojom suprugom i nekim društvom bili na dočeku Nove Godine u Mađarskoj u Hotelu Novotel, onda se taj hotel drugačije zvao.
Između svega ostalog, svečane večere, muzike i zabavnog dela programa, na dočeku se igrala i novogodišnja tombola.
Bilo je desetak nagrada, a molili smo Boga da ni slučajno ne dobijemo glavnu nagradu.
Naime, preko ozvučenja rekoše da je glavna nagrada jedno prase, nisu rekli kakvo.
Baš u to vreme je harala neka svinjska bolest u regionu, pa je tada na snazi bila zabrana prenošenja bilo kakvog mesa i životinja preko granice.
A druga stvar, šta bih ja radio sa živim prasetom u prtljažniku automobila, da ga švercujem preko granice iz Mađarske u Jugoslaviju, a ono počne slučajno da vrišti baš kada budemo na carinskoj kontroli.
A može i da mi se uneredi tamo u paktregeru od straha kada vidi carinike.
Imali smo veliku sreću, nismo osvojili glavnu nagradu, doduše, nismo ništa osvojili ni od sporednih nagrada.
A glavna nagrada nije bila ŽIVO prase, već malo, rumeno pečeno, smešno prasence umotano u celofan i obučeno u neko novogodišnje odelo, u fraku i cilindru na glavi, ohlađeno i umotano u još jedan sloj celofana.
Eto, prođe još jedna stara godina.
Srećnu Novu Godinu želim Lanskom i svim čitaocima ove rubrike „Stari Grad“.
Dragi Lansky
Stigli smo i u zadnju nedelju ove godine sa jos jednom zanimljivom pricom. Nadam se da ce se price nastaviti i u sledecoj godini.
Zelim Vama i svim citaocima koji rado citaju Vase clanke sretnu i blagoslovljenu 2024. Novu godinu.
Mikulas i njegov „asistent“ Krampus su potisnuti iz javnog prostora ali ne iz i iz narodne tradicije. Oni su nastavili i dalje svoju egzistenciju , ali uglavnom po privatnim kucama i u okviru familije. Tradicija je nastavila i dalje da zivi i sigurno nije tek tako jednim potezom administrativnog pera prestala da postoji i jednostavno bila izbrisana. Prica o mikulasu i krampusu je mnogo dublja i njeni koreni su stariji od hriscanstva. Legenda o Mikulasu je poznata sirom Istocne Evrope. od Slovacke preko Madjarske, Hrvatske Slovenije, Austrije, Severne Italije, preko Bavarske i po celoj centralnoj Evropi. Svaki kraj ima neke svoje posebnosti i specificne obicaje ali ispod crte kada se sve sabere vidi se da to sve ima svoje zajednicke daleke korene. Mi deca bi donosili u skolu i medjusobno pokazivali – sta je doneo Mikulas. Nastavno osoblje se pravilo nevesto i navodno nije nista od toga primecivalo. Kasnije mesanjem Subotickog stanovnistva i dolaskom ljudi iz predela gde nisu poznavali Mikusa, taj obicaj je bio dobrim delom razvodnjen ali ne i potpuno zaboravljen. Problem je nastao kada su ljudi na i pri vlasti, nizeg obrazovanja ali pouzdane i proverene biografije poceli da tumace ni manje ni vise nego jedan pravac Nemacke filosofije iz sredine 19 – tog veka – Marksizam. da bi se nekome objasni Marksizam trebas prvo sam znati sta je to i kakv je njegov nastanak i kakvu poruku zapravo nosi. Branko Copic u svom komadu „Vuk Bubalo“ najbolje opisuje taj prilaz Marksizmu. U jednoj sceni njegov junak Nkoletina dolazi u selo da poseti majku i kaze – Majko nema vise boga. Jaoj sine kako nema, nemoj tako govoriti to je veliki greh. Nema majko i gotovo. Jutros stigla naredba iz staba da nema Boga. Eto otprilike tako je izgledao pseudomarksisticki oDnos prema religiji odnosno shvatenje tog odnosa u redovima revolucionarnog „Novoga coveka“ Trebalo je nekako zameniti sve te „nazadne“ obicaje i tu se je onda kopiralo Ruse odnosno njihov Дедушка Мороз koji deli poklone za Novu Godinu. Ja sam sede o u velikoj vecnici sa ostalom decom zaposlenih u opstini i umesto Deda mraza, poklon paketice nam je delila „Dobra vila, Koju sam je bez po muke prepoznao kao jednu daktilografkinju iz odelenja moga oca. Sto i nije bilo tako vazno. Racunali su se poklon paketici a sve ostalo nije bilo od znacaja.
Lep tekst o bliskoj prošlosti i običajima koje mnogi mlađi i ne znaju.
Mi, rodjeni 50…60…70-ih, pamtimo Novu godinu kao najveći i najveseliji praznik. Drugi praznici su bili u drugom planu, individualno si slavio šta želiš ali Nova godina je bila štogod. Cela zgrada slavila, grad, zemlja-tada velika u svakom smislu značenja te reči. Priredbe u školi, pripreme kod kuće. Mi deca smo ukrašavali kuću, ručno napravljenim ukrasima od krep i sjajnih papira. Jelka se kitila 31. pre podne, svilenim bombonama, trakama, vatom, prskalicama. Tata je išao u nabavku pića i naravno po celo prase.Mama kuvala sarmu, pekla kolače, pravila tortu.Iz svakog stana se širio miris pečenja i slatkiša. U ponoć se igralo zajedničko kolo od poslednjeg sprata do prizemlja. Nikome nije smetala glasna muzika, cika, vriska nas dece. Sada su neka druga vremena, drugačije se slavi, neki novi klinci i praznici stižu, ljudi se otudjuju. Sreća je da mi deca, mladi iz tih ranijih vremena još verujemo u Deda mraza i ako si dobar, kulturan i vredan dobićeš poklon. Kako drugačije?! Srećna Nova godina!