Poslednja vožnja

Ko je bio poslednji subotički fijakerista? Novine i literatura  zabeležili su da je poslednji kočijaš okačio kandžiju o klin još sedamdesetih godina, međutim sećanja mlađih govore da je nekoliko njih viđano na stajalištu kod željezničke stanice do polovine osamdesetih.

Ništa u izgledu kočija i njihovih vozača više nije odavalo idiličnu sliku o nekom prošlom vremenu. Ostareli fijakeristi prekriveni olinjalim ćebadima i do krajnjih granica izraubovana crna kola, nisu obećavala bog zna kakvu romantičnu vožnju. Konji kod stanice bi s vremena na vreme,  na oduševljenje dečaka, ispustili reku „konjskog piva“ koja je tekla u pravcu bircuza „Tri jelena“. Ipak, svako je na listi stvari koje mora da uradi u životu, imao i jednu vožnju tim subotičkim starim fijakerom. To su najčešće činili oni mlađi, onako iz zezanja.

Kocije-ditrih

Ispred kafane „Mali mir“

Subotica-Kocije-1

I Subotičke novine 1972. godine pišu kako poslednja tri fijakerista dnevno ne prevezu ni deset putnika i kako je sigurno da tim poslom ne mogu da se prehrane. To su Đura Saulić, Andrija Gencel i Stevan Zodi. Stevan za novine objašnjava zašto i dalje stoji na suncu, kiši i vetru i uzalud konkuriše taksistima:

„Ne želim da izneverim ona prošla vremena od 1943. na ovamo kada nas je bilo 56. E zbog tih vremena i sećanja na mladost i dan danas stojim ispred ove Željezničke stanice i čekam mušterije.“

Subotica-Kocije-2Na malom korzou kod kafane „Biser“

 

Književnik Boško Krstić u Subotičkim senkama opisao je tragediju svog prijatelja Dibe:

„…Smejao se, a ja sam mu poklonio Monografiju sa slikom fijakera i Sinagogom u pozadini, da ga podsetim na to dvorište.

Pažljivo ju je listao, a onda na jednoj strani zastao i zaplakao

– Pa to je moj otac!

Fijakerista pred Sinagogom, poslednji fijakerista Subotice bio je njegov otac koji je zbog starosti i bolesti sve ređe prolazio subotičkim ulicama.

Više se nismo videli. Koji mesec posle tog našeg susreta umro je poslednji subotički fijakerista.“

 

Slika iz Monografije:

fijaker subotica

Lansky



KOMENTARI

  1. Kertvaros kaže:

    Pouzdano znam da u Subotici jos postoje neki , istina sada vec vrlo retki ljudi koji su svoje matursko svedocanstvo nosili kuci fijakerom. Za taj poduhvat su bila potrebna  barem dva fijakera. U jednom je sedeo sam maturant sa svojim maturskim svedocanstvom, a u drugom svirci. Kod kuce ispred kapije bi stajao maturantov otac sa odgovarajucom bocom da nazdravi upravo inaugurisanom zrelom coveku i njegovim muzikantima koji su ga dopratili kuci.

    Fijaker nije bio samo puko prevozno sredstvo nego jedan vrlo jasan i konkretan statusni simbol. Fukara se nije vozila fijakerom, niti je fijakerista smatrao sebe za kocijasa. Socijalna situacija je bila kristalno jasna. Fijakerista je bio fini covek koji je prevozio fini svet. On je znao ( i morao)  da se kulturno ophodi prema prema svojim putnicima, nikad nije psovao, u prisustvu dama pogotovu ne. Voleo je svoj posao, dobro timario konje i kocije su uvek bile ciste i uglancane. Zbog svega toga je fijaker,  bio upravo fijaker, nesto posebno i u istoriji zapadne kulture i civilizacije – neponovljivo. Njega je pregazilo vreme i sada vozi jos samo u albumima nasih secanja.

    Na fotografijama poslednjih subotickih fijakera se jasno vidi njihovo lagano umiranje. Klasicni fijaker je uvek i po pravilu bio dvopreg sa dva bela konja. Oni crni (vranci) su bili rezervisani iskljucivo za sahrane. Lepo se vidi da je sada samo jedan konj upregnut i time troskovi drzanja konja prepolovljeni. Za drzanje dva konja ocito vise nije bilo dovoljno sredstava. Licno, vise nisam bio u Subotici da bih video i doziveo njihov kraj. Mislim da su fijakeri pred zeljeznickom stanicom na kraju doziveli svoju totalnu degradaciju i bili sretni kada su mogli nekom salasaru da prevezu par dzakova krompira do pijace.

    Sic transit gloria mundi / Tako prolazi slava ovog sveta

  2. Okudzava kaže:

    "…međutim sećanja mlađih govore da je nekoliko njih viđano kod željezničke stanice do polovine osamdesetih."

    – ha, isto ovako i kod nas u Novom Sadu bilo. Negde do '90 najkasnije su se vidjali kod Z. stanice, a moja zgrada je onda bas kao i sada odmah tu (pored hotela "Novi Sad"). Obicno bi fijakeristi vozili neki mladi zaljubljeni par (opet kao i u ovom clanku), a kad bih pitao mamu "mozemo li i mi", odgovorila bi "skupo je… neki drugi put"… i tako nikad… *uzdah* … hvala na clanku!

  3. Trovach kaže:

    Kada pomislim na fijaker uvek se setim one starogradske pesme o konju Ridjanu.

  4. Trovach kaže:

    Zasto si, starino,
    pod ovim orahom,
    bacio zob i lan?
    Eh, tu je stanica,
    poslednji put je tu
    zastao moj Ridjan.

  5. Aleksa kaže:

    Poslao sam komentar ali ništa od toga. ne znam šta se dešava.

  6. Kertvaros kaže:

    @ Aleksa

    Ja sam danas takodje poslao komentar u jednoj drugoj rubruci koji isto nije prosao. Medjutim komentar sam kopirao i nakon „svega“ 2-3 pokusaja uspesno poslao. Ovaj komentar u prvom pokusaju takodje nije uspeo. Da vidim da li cu u sledecem nekako uspeti

  7. Nevaljali_GASTRO_Blogger_naGradeskiprevoz_SUBOTICA kaže:

    @Kertvaros pitala sam na faceu u grupi ali pitacu ovde Vas gde se nalazi taj tõzeg a Makovoj sedmici ikako moze covek da stize tamo sa palica ili sa makove?

  8. Nevaljali_GASTRO_Blogger_naGradeskiprevoz_SUBOTICA kaže:

    Moja poslednja voznja na fijakeru nije bila na Subotici iako ko dete redovno smo isli sa zeljeeznicke u Braca radica sa Fijakerom…nego ko lud mlad smislio sam da cu biciklom ici na Sentu osto sam tamo na vikend iso u skolu i pa na neki festiva u felsohegy preko dana, spavao i kod tetke i kod drugara i vratio sam se biciklom mrtvo umorno neispavano umro sam na putu do kuce od premora…I jedan pravi fiakerist koji je obavio svoj rad sa fiakerom i isao kuci, video koliko je sati i ponudio mi slobodnom voljom da do tornjosa moze da me odvede stavili smo biciklo gore i iso sam ko Kralj fijakerom do tornjosa…Dovecno sam zahvalan tom coveku, mislio je da nisam normalan sto sam biciklom idem za Sentu pa felsohegy pa senta pa kuci…Uvek sam voleo fijakere ali ovaj SOS velikodusni pomoc nezaboravno mi je upisao fijakere u srcu…Odmorio sam dosao sam sebi i od tornjosa vozio do kuce ko LAV:)))

  9. Kertvaros kaže:

    @ Nevaljali_GASTRO_Blogger_naGradeskiprevoz_SUBOTICA

    Ja vec jako dugo ne zivim vise u Subotici i mnogo toga se je od mojega vremena promenilo. Makova Sedmica i onako nikada nije bila moj revir. Verujem da ce se naci neko od komentatora koji su na tu temu bolje verzirani od mene i da ce ti dati potreban odgovor. Svako dobro.

  10. Aleksa kaže:

    Fijakeri su za nas decu bili posebna atrakcija, sačekali smo da kola prođu pa smo se penjali na zadnju osovinu – besplatna vožnja. Ako nas je fijakerista primetio lako smo se mogli upozati sa njegovom kamdžijom.
    Sliku na uvodnom rekstu ne mogu da identifikujem, sumnjiva su mi dva konja, registarska tabla kraj sedišta, a i automobili nekako ne odgovaraju tom vremenu.
    Druga slika je stajalište fijakera kod kafane „Mali mir“, na trećoj je fijaker u vožnji pred u ono vreme veoma popularnim bifeom „Biser“. Zadnja slika je interesantna zbog toga što se u poleđini sa leve strane vidi stara škola koja je porušena.
    Braća Gencel su stanovala u VIII kvartu, obojica su imala fijakere. Sa njihovim fijakerima smo išli na naše venčanje u Veliku crkvu, do crkve posebno a od crkve kući zajedno u fijakeru.
    O jednom od braće Gencel je snimlena i TV reportaža. On vozi reportera po subotičkim ulicama i pokazuje znamenitosti – kada je došao do zgrade bivšeg suda
    reče „U ovoj zgradi se nalazi zatvor. Ljudi kažu da u njemu svako ima svoju ciglu. Ja sam svoju izvadio“.
    Fijakeri bili pa nestali, polako će nestati i sećanje na njih a život teče dalje.

  11. Nevaljali_GASTRO_Blogger_naGradeskiprevoz_SUBOTICA kaže:

    Dragi Kertvaros mislim da si gubi stime sto nepoznajes Makovusedmicu, to je deo traume i slobode za MENE…Slobode zbog cistog vazduha, zbog depressivnog grada i zbog plavoga neba…dugo nisam imala hrabrost da krenem tamo ali ovog leta kada sam otisla da vidim okretnicu naMajsanskom mostu otvorila mi se vrata i kada u septembru manipulisali su me da se prijavim u elitni hungraianski vrtic da saradjujem a ispalo da ostavili su 60 hungariansko dete na makovu onda sam odlucila da umesto srce grada izlazim iz grada preko Majsankog mosta…radim pod vedrom nebom prosli put smo pratili 3 jata divlje guske, imamo ogroman prostor za rad i sad vec imam ponovo hrabrosti da volim…Tamo sam iskoriscena po drugi put nezaastitno da ne kazem zlostavljena, iskoriscena bez zastite u kome sam ostala trudna i izgubila sam po i drugo dete jer sam bila neishranjena zbog extremne dijete da krijem grudno bogatstvo kojeg ni onda nisam uspela sakriti…jednostavno stalno su na mene pali zmajeve zbog oblika tela i onda sam odlucila da krenucu ka celibatu akli sve dok nisam preko raka izgubila sve sto me cini zenom nisam mogla zaista krenuti na sa slobodnom voljom izabranoga puta…na Makovoj sam slobodna opet i zao mi je da ne znas o ovom delu nista iako si dugo ziveo nekad u SUBOTICI

  12. Kertvaros kaže:

    @ Nevaljali_GASTRO_Blogger_naGradeskiprevoz_SUBOTICA

    Svi mi Suboticani imamo neku posebno omiljenu lokaciju, neko mesto za koje nas vezu po pravilu lepe uspomene ili neki nezaboravni dozivljaji. isto tako i je to i kod mene. Ja sada ne bih raspredao pricu o ovom ili onom lokalitetu. Za mene je najupecatlivije ostalo „Majmunsko ostrvo“ Jedno mesto na kome sam odsedeo dobar komad moje mladosti. Bilo je to jedno mesto na koje se odlazilo posle skole „pod moranje“. Sa druge strane ja kao neko ko se „lazno“ prtedstavlja kao Suboticanin moram priznati na svoju sramotu da postoje mnoge ulice u nekim gradskim kvartovima u kojima nikada nisam bio niti kroz njih prosao. Jednostavno nisam tamo imao nikakvog posla niti me je tamo put naneo. Takvo nesto i je i sa Makovom Sedmicom. Da sam tamo bio – bio sam. Pili smo vino u nekom vinogradu – ilegalnoj tocionici – Gde je to tacno bilo i sa kime sam sve bio, danas nazalost ne mogu vise da se setim.

  13. Trovach kaže:

    Nigde nisam nasao pravi tekst „zob i lan“, nego pogresnih, po sluhu, „zobi dlan“, ili „zob i slam“. Zob i lan su najbolja hrana za konje, pored ispase na travi. Za nevolju moze posluziti jecam, ili kukuruz u jos gorem slucaju, ali ne dugo. Ako zelite da vasa voljena zivotinja zivi sto duze, davacete joj hranu koja joj odgovara.

Ostavite komentar za Trovach Otkaži komentar

62 + = 67

IMPORTANT! To be able to proceed, you need to solve the following simple math (so we know that you are a human) :-)

What is 10 + 3 ?
Please leave these two fields as-is: