Skice i makete moderne robne kuće u Subotici, pravljene su još pedesetih godina po nekim svetskim uzorima, ne zato što se tada živelo u izobilju već zato što je to bio plan za budućnost. Da nas blagostanje ne zatekne nespremne imali smo nacrte za široke bulevare, velike parkinge i prodavnice, u vreme kada su se radnje prehrambene robe još zvale opskrbni centri, dok su robne kuće ili univerzalne prodavnice (sa više odeljenja) bile u objektima predratnih trgovina.
Krajem šezdesetih, veliki jugoslovenski gradovi su već imali moderne robne kuće na spratove, pa je i kod nas počelo da raste nestrpljenje, međutim, u tom momentu niti je trgovačko preduzeće „Narodni magazin“ imalo novca za takav poduhvat, niti je grad pokazivao inicijativu da pomogne. U sklopu prenamene Gradske kuće u Dom kulture, planirano je iseljenje najveće prodavnice „Narodnog magazina“ iz prizemlja ovog zdanja, pa je trgovačkom preduzeću ponuđena zgrada Muzičke škole da nju preuredi u robnu kuću.
Ovaj predlog je odmah odbačen jer objekat Muzičke škole nije ni funkcionalan za tako nešto, a i daleko je od onog što su svi priželjkivali – nešto novo, savremeno i moderno opremnljeno.
Iako se u tom momentu sitacija činila beznadežna, ostvarenje ove želje je bilo vrlo blizu. Jugoslavija je postajala potrošačko društvo, proizvođači su imali sve raznovrsniju robu a počelo je da stiže po nešto i iz uvoza. Već 1970. godine izgrađena je prava robna kuća, ali ne u centru grada već na Paliću. Preko puta Velikog parka srušeno je nekoliko kuća, među kojima je bila i vila doktora Madrešića, da bi se dobio prostor za moderan objekat i parking. Već naredne 1971. godine je Subotica dobila robnu kuću „Standard“, sa prvim pokretnim stepenicama u gradu. Godinu dana kasnije počelo je rušenje stare mlekare na Trgu cara Jovana Nenada i raščišćavanje prostora za RK „Centar“. I 1973. godina je Subotičanima donela nešto novo na tom planu. Bio je to „Maksimarket“ na uglu Nazorove i Cara Dušana. Na svojih 1.500 kvadrata sa samouslugom u prizemlju i prodavnicom nameštaja na spratu, i ovaj objekat „Namateksa“ je proglašen za robnu kuću.
Najzad, u leto 1976. „Namateks“ je svečano otvorio robnu kuću „Centar“ sa 5.300 kvadrata prodajnog prostora. Prizemlje, dva sprata i krov na kome je bio kafe bar.
Vreme prolazi
Jedna od prodavačica koja je radila u RK „Centar“, seća se da su u taj kafić početkom osamdesetih znali da dolaze i pankeri. Posebno pamti jedan par, momka i devojku, koji su se izmotavali i vijali po odeljenjima. Biti panker u to vreme nije značilo samo oblačenje i muziku, već i slobodu za krajnje slobodno ponašanje.
Zdenka ih je zato upamtila i prepoznavala kada su se malo uozbiljili ali i dalje nastavili da dolaze, tada u kupovinu, kao i ostali sugrađani. Bila je tu i kada su subotički „Sid i Nensi“ dolazili već kao supružnici, sasvim ozbiljni, ničim se ne razlikujući od ostalih kupaca. Menjao se svet oko nas kao i mi sami. Došle su devedesete godine kada se trgovina preselila na Buvljak, kada je ceo grad ličio na tu pijacu pa i RK „Centar“. Veliki prostor ove robne kuće izdeljen je paravanima između kojih su zakupci pokušavali da vode svoje male biznise. Najčešće su to bili prodavci sa Buvljaka koji su u jednom momentu želeli da u svom poslu načine jedan korak napred i za početak se sklone sa promaje pijačnih hala.
Otvaranje Robne kuće Centar
Zgrada RK „Centar“ i dalje je u toj funkciji, međutim, ništa više nije isto. Prostrano prizemlje, gde se nekad, pored velike samousluge, nalazilo 15 raznih odeljenja (muzika, aparati za domaćinstvo, kozmetika, odeljenje za decu…), danas je dovoljno tek za dva supermarketa sa prehrambenom robom. Na spratu je kineska prodavnica koja je kategorija za sebe. Kinezima cveta hiljadu cvetova pa im ni jedan prostor nije prevelik. Polako uvode i našu robu u svoj asortiman koji je toliki da s pravom svoju radnju zovu robna kuća. Nije to ni Harrods ni Woolworth, čak ni ono što smo mi davno imali, ali ko zna… možda je budućnost baš njihova.
Lansky
taj maksimarket je bio elitna prodavnica gde se moglo, bar ponekad, kupiti ono što nije bilo na drugim mestima tipa indijski orasi i instant čaj i topla čokolada koji su dolazili iz slovenije.
Slavna vremena.Mnogima su ostali u sećanju , pored trgovačkog dela, kafići u „Standardu„, RK„ Centar„ i „ Maksimarketu„.
Komentar nije dupliran nego je tripliran. Jedino me cudi da ga se u ne objavljuje ni u simpliranoj verziji.
Kertvaroš potrebno je primeniti posebnu taktiku. Kada upišete rezultat kliknite negde sa strane da se okvir kvadrata ugasi i tek onda pošaljite.
@Kertvaroš
I meni se nešto slično desilo, nekoliko puta sam pisao tekst komentara, tekst je bio malo duži.
Na kraju kada sam ga hteo poslati, sistem je javio neku grešku i nije ga hteo objaviti, uz poruku da mi je vreme isteklo ili nešto slično…
Sad ne znam da li postoji neko vremensko ograničenje za pisanje teksta ili je nešto drugo u pitanju.
Čak sam pokušao tekst koji sam napisao ubaciti u memoriju mog računara, da, ako mi se dati slučaj ponovo desi, ne moram da ga ponovo reč po reč pišem, ali ni to nije pomoglo.
Kada sam drugi put poslao tekst, pojavila mi se poruka da sam ja to već sve jednom poslao, a i dalje bez ikakvog objavljivanja teksta.
Ovo mi se povremeno dešava odkada je uveden ovaj antibot test sa sabiranjem brojeva.
Razlog ovoj pojavi ne znam, samo znam da zna da nervira činjenica, da ste uložili svoj trud da pošaljete neku lepu poruku za druge, a ono Vas na kraju sistem blokira iz nepoznatih razloga.
A eto danas smo jedini veci grad u zemlji koji nema shopping mall, posto je Stop Shop vise retail centar. Vazda smo bili poslednja rupa na svirali.
Shoppingholicar
Istina ali cela ta stvar sa shopping mallovima posustaje pod naletom online prodaje koja je i u Srbiji sve jaca . Na ovim starim fotografijama uvek gledam ne bi li naleteo na nekog poznatog:D
@ Aleksa
Pokusao sam sa vasim savetom. Odgovor je da sam to vec jednom poslao.
@ avet
Da je to je vrlo frustrirajuce kada covek napise 15-20 recenica i onda dobije „srednji prst“ kao znak zahvalnosti za trud.
Dali su sve Kinezima a oni nas smatraju robovima užas
Vreme robnih kuca je prohujalo sa vihorom. Bilo je to vreme sjajnih kometa na trgovackom nebu.Zasijale, preletele i nestale u svemiru. Svugde po Evropi nakon nuzne obnove gradova posle WW2 nicu robne kuce i kolportiraju novu siroku proizvodnju ,katedrale konzuma i hramovi kupovine, postaju mesta gde se potrosacko drustvo i potrosacka manija celebriraju kao nova religija i u robne kuce se odlazi malte ne kao na svetu misu. Nestalo je ono vreme kada je coveku nesto zatrebalo i onda on jednostavno ode i to kupi. Kupovao je po pravilu uvek gde mu je blize i jeftinije. Novo vreme je donelo i novi nacin kupovine. Kupovina postaje ceremonija i ritual na koji odlazi cela porodica, jedan dozivljaj o kojem se prica i kupljena roba u takvom ambijentu dobija jedan poseban image i postaje kult. Nije vazno sta si kupio. vazno je gde si kupio. Doslo je i do korenitih promena u relacijama trgovac – musterija i nije vise bio cilj i smisao samo usluziti musteriju onim sto njoj treba, nego pod imperativom prodati i ono sto njoj uopste ne reba niti je imala nameru da kupi. Prodati kupcu ono sto ne treba za novac koji nema, je postala nova trgovacka maksima. Povoljni potrosacki krediti su odradili ostatak. Uspostavljanjem malogranicnog prometa je porasla potraznja za robom siroke potrosnje i komsije su masovno dolazile u Suboticu u kupovinu. Komsije su takodje ljudi i za svoje novce zele da i nesto sto je moguce bolje kupe. Zbog toga su iako samo sa malogranicnom propusnicom, produzavali dalje za Beograd sta se je precutno tolerisalo, gde su ponuda i izbor bili mnogo veci i bolji. Nasi domaci trgovci su mogli samo da gledaju kako im novac izmice ispred nosa i zavrsava u blagajnama Beogradskih trgovina. Tu je morao da se nadje adekvatan odgovor i on se je nasao u obliku robne kuce na Palicu, jer ipak smo mi strateski u boljoj poziciji. U praksi je taktika bila dosta skromna sa isto takvim rezultatom. Za domace potrebe se naglo razvija reklamna fotografija, dosta trapavo i diletantski jer nije bilo nikakvog znanja niti iskustva po tom pitanju pa su i rezultati objavljeni po ilstrovanoj stampi cesto bili groteskni Vremenom su stvari dosle na svoje mesto, sticalo se je iskustvo a samim tim i stil reklamne fotografije.
U celom svetu se robne kuce gase, nestaju sa trgovacke scene i to pogotovu one cuvene i na glasu i sa paprenim cenama . Mnoge smanjuju prodajne povrsine, ujedinjuju se i pokusavaju svojom sinergijom da se odrze na trzistu. Druge opet radikalno menjaju svoj asortiman i cene. Woolworth, jedna robna kuca sa dugom i bogatom tradicijom je danas obicna jeftina rupcaga, malo cistija i urednija od Kineza sa nesto manje smradeza, ali uglavno istim asortimanom, cenama i kvalitetom kao i Kinezi.U nastali vakuum uskacu danas sve cesce diskontni lanci kao naprimer Lidl sa svojim Kauflandom gde su na sigurnom putu da postanu novi model robne kuce i njime preplave solidan komad Evrope.
G-dine Kertvaros, razmišljali ste možda da napišete knjigu o našoj prelepoj Subotici? Uvek iščekuje nedelju i neku od Vaših objava punih znanja, istorije i nostalgije. Sve najbolje…
@ city dweller
Hvala na lepim recima i zeljama. Pisati knjigu o jednom gradu i njegovoj istoriji je jedan vrlo kompleksan i zahtevan posao koji trazi odgovarajucu energiju, znanje, vestinu i talenat. Umesto knjige imamo ovu rubriku da u njoj belezimo nase refleksije na grad, licni intimni dozivljaj grada i naseg zivota u njemu. Crtice iz zivota nas samih i nase okoline Sa jednom namerom da sve to ostane nas zapis o nama i sledece generacije steknu nekakv uvid i sliku u nas nacin zivota i razmisljanja, kako bi nesto vise saznali o svojim sugradjanima i svojim precima koji su otisli ispred njih. Zato pisimo svi zajednicki u ovoj rubrici da ostavimo svoj trag za one koje dolaze posle nas. Svako dobro.
Kad je Kasa vladao vukao je sve u Madjarsku. Umesto Palića razvijao se Morahalom, Umesto Subotice razvijao se Segedin…P.S hvala Bogu što imamo Kineze i majice za 300din kome smeta eno vam inter sport ili diva X gde su jakne 40.000din pa vi njušite radnje
@ soprano
Imas u Pepcu kratke majice za 300 dinara vrlo dobrog kvaliteta. Inace Pepco je Poljski. Nasa braca Poljaci
U nasoj staroj Subotici duz Korza, i ostalih glavnih trgovackih ulica redjale su se tekstilne prodavnice raznih proizvodjaca konfenkcije ili stofova na metar. Tu su bili pretstavleni osim nasih Subotickih konfekcionara i svi oni koji su u tadasnjoj domovini bili od znacaja i uglednog imena. U tim prodavnicama redom vladao je jedan karakteristican miris. Bio je to miris ciste runske vune pomesan sa blagim mirisom naftalina kao vrlo efektivnog sredstva protiv moljaca koje je delovalo na bazi sublimacije svog agregatnog stanja tj iz cvrsog prelazilo u gasovito. Nije bio otrovan, nije ubijao moljce , samo ih je drzao na dovoljnoj distanci, dalje od prirodnih vunenih materijala kojim su se hranile njegove larve. Ostale Suboticke prodavnice su imale takodje svoje specificne prirodne mirise koji su dolazili uglavnom od robe kojom su trgovali. Prodavnice tehnicke robe su naravno imale jedan karakteristican fabricki miris. Uostalom isto ili slicno kao recimo novi automobil. prodavnice namestaja su prvenstveno mirisale na drvo i tek onda na razna sredstva za obradu i preradu drveta odnosno stolariju. Miris Kineske robe dolazi iz istiih ili slicnih razloga kao sto je to bio naftalin, ali sada ne zbog moljaca (oni se ne hrane plastikom ili sintetikom) nego zbog sprecavanja invazionog „turizma“ flore i faune sa jednog kontinenta na drugi u milionima pomorskih kontejnera koji svakodnevno plove s kraja na kraj sveta. Prema propisima u medjunarodnom saobracaju takv kontejner se pre plombiranja i carinskog pecacenja ubacuje gas koji bez izuzetaka ubija i neutralise sve zivo sto moze eventualno da se nadje u kontejneru. Svi ti gasovi koji se pri tome koriste su vrlo cesto, ako ne i iskljucivo, najobicniji klasicni bojni otrovi zabranjeni svim mogucim medjunarodnim ratnim konvecijama. Za medjunarodni saobracaj nisu zabranjeni, promeni im se malo naziv, doda nesto od nekakve drugacije materije kao alibi i – vozi Misko.
Pristojan i savestan roditelj nece svome detetu dati voce koje ima intenzivan miris na pesticide ili herbicide i potrazice neku drugu alternativu. To sto je kontaminirana jabuka jeftina, za vecinu roditelja to nije nikakav argumenat. Ista prica je i sa kontaminiranom odecom iz prekomorskih kontejnera. Poslednjih decenija je vrlo uocljiva pojava kod luckih radnika i slicnog personala koji medju prvima otvara i ulazi u kontejnere, ucestalost raznih oboljenja i zdravstvenih teskoca simptomaticnih za ljude ili zivotinje izlozene kontaminaciji sa bojnim otrovima. Sva ziva bica pa tako i covek poseduju culo mirisa, neki manje neki vise osetljivo, koje im u prvom redu sluzi manje za kupovinu parfema, a mnogo vise kao alarmni signal da nesto na osnovu svog karakteristicnog mirisa nie u redu i da treba biti maximalno oprezan prema izvoru sumnjivog mirisa.
P.S.
Pred ocima mi je slika moje pokojne mame koja ni slucajno ne bi zaboravila da kada otvori neku posudu prvo pomirise njen sadrzaj. Ona to sigurno nije cinila iz najobicnije radoznalosti