Stiže pomilovanje za Lasla Šaša

Kabinet predsednika Nikolića brzo je reagovao u slučaju Šaš i čine se maksimalni napori da se procedura ubrza i oslobodi novinar koji je izrazio svoje mišljenje, jedno od osnovnih ustavom zagarantovanih prava.

 

Pitanje je sata kada će se subotički novinar Laslo Šaš (69), osuđen na 150 dana zatvora zbog uvrede Lasla Torockaija, vođe pokreta “64 županije”, naći na slobodi.

 

Generalni sekretarijat predsednika Srbije Tomislava Nikolića potvrdio je u sredu da je primio zahtev novinara Lasla Šaša za pomilovanje i da ga je prosledio Osnovnom sudu u Subotici. Iz suda su, kako je saopšteno, pružili uveravanje i da će mišljenje biti pozitivno.

 

Po proceduri, predmet se dostavlja Ministarstvu pravde koje daje predsedništvu mišljenje.

 

– Administracija predsednika Srbije čini maksimalne napore da se procedura ubrza i oslobodi novinar koji je izrazio svoje mišljenje, jedno od osnovnih ustavom zagarantovanih prava, rečeno je u saopštenju predsedništva Srbije.

 

Poštujući zakonsku proceduru, od Okružnog zatvora u Subotici, na čijoj ekonomiji na Paliću Šaš obitava već trinaest dana, zatraženo je mišljenje o novinaru. Šaš se i “iza rešetaka” ponašao mirno, skromno i povučeno. Mišljenje je odmah prosleđeno sudu, kako bi se odluka o Šašovom pomilovanju što pre donela.

 

Večernje novosti



KOMENTARI

  1. Ljubiša Stepanović kaže:

    Kome bi drugome zapala robija nego nekome ko javno kaže šta misli, kritički intonira svoj stav i još se i potpiše.

    Naravoučenije: ćuti ili će te uštrojiti!

    Ne znam da li je urednik “šutnuo” komentar L.Šaša, sada robijaša, i ubacio ga u pisma čitalaca ili je L. Šaš zaista poslao tekst u formi pisma iako se ranije u istim novinama pojavljivao kao autor novinskih tekstova?!

    Ako je Šaš pisao komentar a urednik mu dao status “pismo čitaoca” onda je lukavo obezbedio sebi alibi jer , zaboga, to je objavljeno u rubrici koja i služi da čitaoci u svojstvu građna mogli nesmetano i slobodno da iznose svoje mišljenje pa zato ne mogu ni urednik ni glasilo da budu odgovorni za objavljeni stav jer je upravo urednik dajući prostor u glasilu otvorio poligon za menifestaciju građanske slobode.

    U tom slučaju nije osuđen novinar nego građanin.

    Tako je reformisani sud nagradio građanina Šaša i njegovo pravo na slobodu mišljenja i javnog izražavanja. U tom slučaju i urednik i glasilo su ostali zaštićeni ali je na lomači završio čovek koji je rekao šta misli i potpisao se.

    Možda je Šaš, tekst i poslao u svojstvu čitaoca, a urednik postupio u skladu sa standardnim normama pa je donekle i razumljivo zašto i urednik nije završio na lomači sa autorim pisma i zašto lomača nije zapaaljena od kamare novina koje su objavile tekst.

    Mi nemamo sve činjenice na stolu.

    Jasno je samo to da je Laslo Šaš ostao sam, niko se nije isprsio da ga brani dok je još bilo vreme. Niko! Sada se to čini mestimično, pojedinačno, bez organizacije i bez PUNOG I PRAVOG efekta.

    E, to je veći problem nego njegovih 150 dana robije ili koliko već onih dnevnih porcija neslobode kao kompenzacija za one koji nemaju para da se otkupe.

    Ta nesolidarnost je za Šaša bolnija od robije, a drugima je strašno upozorenje.

    Gde su čitaoci i to čitaoci “Mađar so-a” koji su tradicionalno vezani za svoje glasilo. Možda ih niko nije animirao ?! A zašto nije kad su u mnogim drugim prilikama čitaoci mobilisani i za razliku od drugih medija po pravilu su sledili poziv redakcije i branili su glasilo od raznoraznih političkih siledžija. Čitaoci Mađar Soa po tom maniru predstavljaju svetlu tačku u mračnoj zoni javnog mnjenja koje inače beži kad treba jurišati “golim prsima na bajonete” onih koji kidaju građanske slobode. Nisu svaki put uspevali ali i samo pokazivanje protesta i solidarnosti sa redakcijom bilo je velika gesta.

    Nema ni redakcije da se kao kolektiv isprsi i da udara na sva, kažem na SVA dostpna zvona jer robija čovek koji je javno rekao šta misli o nečijem POLITIČKOM delovanju. Redakcija nije pozvala čitaoce, kolege, institucije, esnafska udruženja da protestuju, da brane slobodu govora, ne samo Šaša, kao što su ih pozvali onomad kada je osnivač potstaknut partijskom inicijativom likvidirao urednika kojeg je redakcija podržavala.

    Država je, zamislite, sudskom presudom odbranila dostojanstvo tog Lasla Torockaija, zaštitila ga od uvreda, stavila mu ‘ladne obloge na usijano čelo ali tako što je žrtvovala slobodu građanina Lasla . Dok prvi Laslo operiše u tri države i od Bratislave preko Budimpešte do Beograda, ima debeli dosije osobe interesantne za opservaciju, o čemu tajne službe mudro ćute, drugi Laslo je javno kazao kakve se nedoslednosti vide u nervoznoj i nedoslednoj putanji prvog Lasla. Drugi je pao u okove dok prvi i dalje slobodno buši i pokušava da restaurira Trianonski međunarodni sporazum , pa shodno tome kompromituje i legitimnost državnih granica u okviru EU. Taj mačak koji već godinama kruži oko teleće glave i sasvim je očigledno da to ne čini sam bez diskretne pomoći i podrške, jedino je ovde u Srbiji od reformisanog sudstva dobio ekspresnu satisfakciju . Da ironija bude veća niko ne može da se seti još jednog slučaja u kojem se tako brzo presuđivalo ! U Bratislavi i Budimpešti, ( zvanični i javni deo države) drugačije postupaju sa tim nestašnim Lacikom koji stalno podgreva trianonsko pitanje. To mu je posao ali ipak kad se osili i kad im pravi previše nereda jer se oseća zaštićenim, oni znaju, bar na kratko, da mu učukaju rogove.

    Ali da se vratimo osnovnom pitanju: zašto toliko kukavički ćuti VEĆINA drugih glasila i novinara i to oni koji kao mušice nasrću kroz vrata i prozore svakog probisveta, pevaljke radodajke,ubice, siledžije i ostalog polusveta da bi ih slikale i time punile svoje stranice i kobajagi izvestile o svakom detalju, ali o tome: kako živi porodica Šaš od jedne invalidske penzijeako uopšte živi, štampa ovdašnja prežvakava nekoliko neuverljivih fraza i ne pokazuje inicijativu da je red da se sazna iz kakvog miljea i iz kakvih socijalnih uslova je Laslo Šaš našao snagu da se bavi riskantnim poslom analize ponašanja nekog konroverznog tipa koji jaše preko tri granice i uvek na margini sa čije je druge strane politička prostitucija.

    Zašto?

    Novine nisu pronašle motiv da analiziraju kako je Laslo Šaš uspevao da se bavi velikim pitanjima o kojima treba da brinu glomazne državne službe kad je pod velikim pitanjem i njegova lična, biološka egzistencija koja se održava na nekoj tankoj penziji.

    Šta se to dešava sa novinama kad o tomene ne pišu ?

    Laslo Šaš nije bivši legionar, nije silovao prodavačicu iz obližnje trafike, nije dobio televizor “ u velkoj letnojoj nagradnoj igri “ nije pretio da će se zapaliti kad mu dođe privatni sudski izvršitelj, nije gej aktivista . . . i zato nije zaslužio da reporteri krenu ka njegovoj kući da izveste o čoveku čija je sloboda žrtvovana da bi se pokazalo kako država time, udvorički, brani agresivnnu slobodu nekog antitrijanonskog “jahača magle” !

    Svaka čast novinama-izuzecima koje su „Slučaj Šaš“ izvele na svoju naslovnu stranu !!!

    Uzgred, Nacionallni savet Mađara kao osnivač Mađar Soa na čijim je stranicama Šaš “ zaradio” robiju, nit govori, nit romori.

    Zašto?

    Baš je prilika, bilo bi fer, a i reakcija bi dala neke refleksije glede “tgrianonskog pitanja” ! nisam radikalista ali kad vam neko u kući strelja slobodu, svako bi razumeo da novine u nedeljnom izdanju na naslovnoj strani objave crni flor – u znak žalosti za otetom slobodiom !

    No vratimo se pitanju: da le se urednici plaše ili jednostavno ne čuju neke usamljene vapaje da treba plotunom braniti pravo na slobodu mišljenja. Možda ne čuju te vapaje i ne vide da je sloboda mišljnje u ogromnoj večini medija prodata za donacije i dotacije osnivačima glasila.

    Ne čuju urednici i novinari lelek nad mrtvom slobodom govora i mišljenja jer su zaokupljeni političkim prestrojavanjima i brigom kako da pretrče u partiju koja će bar neko vreme biti izdašnija muzara.

    Glasila koja ćute o ubijanju slobode govora neguju bogougodnu uređivačku politiku i ne bi me iznenadilo da navale da pišu i govore o tome kako je sud u slučaju Šaš – Torockaj, za samo šest meseci doneo prvostepenu presudu koju je apelacija još mnogo brže ,naravno, potvrdila i Šaš je već u lancima .

    Dvorskom novinarstvu se tema namestila kao kec na deset jer gde ćeš bolji dokaz da je reforma pravosuđa uspela. Građanin Šaš je živi dokaz da je pravda postala ne samo dostižna nego je čak i brza.

    Građanin Šaš je dokaz i da je pravda ćorava. Ne vidi ta pravda da građanin Šaš NIJE OKLEVETAO svog tužitelja, a to znači, nije rekao štogod što je neistinito ! Nije reakao neistinu ali ono što je rekao uvredilo je tužitelja – izazvalo je kod njega osećaj uvređenosti, jer uvreda ima isključivo subjektivnu dimenziju ako nije povezana sa klevetom odnosno neistinitim navodima. Sudska praksa ima posebnu meru pa se zna da se ljudima iz javnog života koji se egzibicionistički izlažu javnoj kritici (Torockai je ekstremni primer ) samo u krajnjem slučaju dosudjuje u njihovu korist.Ova brzina pravosuđa pojavljuje se kao incident i to upravo na terenu koji je regulisan u samo dva člana Krivičnog zakonika , a da čudo bude veće za oba ta člana koji inkriminišu uvredu i klevetu postoji evropski podržana inicjativa da budu ukinuti!!!

    Ako je igde postojalo opravdanje za stavljanje predmeta na režim čekanja onda je to ovaj slučaj jer je sasvim izvesno da predstoji ukidanje odredbi KZ-a po kojima je Šaš zaradio robiju.

    Inicijativa da šef države pomiluje Šaša i da ga oslobodi izdražavanja kazne deluje kao da izvire iz lepe ljudske brige i solidarnosti.

    Ona međutim ima ozbiljnu moralnu manu : kad bi predsednik Srbije, Nikolić koristeći svoja ovlašćenja doneo akt koji Šaša pušta iz zatvora to bi značilo da ga oslobađa IZDRŽAVANJA KAZNE ali ga NE OSLOBAĐA KRIVICE.

    Zalažem se da Šaš bude OSLOBOĐEN KRIVICE.

    Međutim, bnema tog predsednika koji je vlastan da oslobađa krivice. Samo sud može da kaže: ŠAŠ NIJE KRIV, pa shodno tome ne može ni da robija i ima mu se platiti šteta za sve što je doživeo u sudnici, zatvoru i u svojoj duši (jer pravosuđe poznaje klasifikaciju materijalne i nematerijalne štete odnosno duhovne patnje ).

    Postoje mehanizmi da sudovi ponovo otvore te spise: kroz institute zaštite zakonitosti, revizije, možda i ponavljanja postupka, ustavnu žalbu itd .

    Svakako je moguće odlaganje( čak i sada ) izvršenja kazne, a sigurno je da će predmet završiti pred evropskim sudovima za ljudska prava i nepravde malih i iskompleksiranih država.

    Meni je lako da kažem iz ove pozicije da Šaš ne bi trebalo da prihvati takvu milost sa vrha države jer bi i dalje bilo zapisano da je kriv ali bi tome sada bilo dodato i nešto još grđe, RAČUNALO BI SE DA JE BIO SLAB da plati svoju krivicu.

    Ispalo bi da je kurčevit da kritikuje ali je bez kičme pao na kolena pred kralja da moli za milost. Zato, dragi kolega ostani na salašu i kad te stražari budu ispraćali krajem novembra,( jer dobićeš skraćenje kazne zbog poštovanja zatvorskog režima ) bićeš ponosan čovek.

    Priznajem, meni je lako da kažem: Laci, ne prihvataj milost da ne bi postao slabić ! Ne znam kako se oseća Šaš kao robijaš ali siguran sam da nije slab.

    Naprotiv ! Laslo Šaš je sam zakucao na vrata apsane, nije pravio pozorište od toga čina, a zahvaljujući jednoj vesti koju je objavio novinar-penzioner i zbog te kolegijalne solidarnosti Šaš je dospeo u javnost.

    Ako neka državna institucija treba da pomogne onda službe koje su sada, prvi put posle Rankovića dobile koordinatora, neka bace na sto dosije “64 županije” sa dokumetovanim profilom privatnog tužitelja, protivnika Trianona i restauratora propale Franjine carevine.

    Umesto abolicije i milosti, činjenice mogu da pomognu da se reanimira sloboda mišljenja i javnog izražavanja.

    Šašu i svima nama umesto tuđe milosti ili naše ( melodramske ) samislosti trebaju suočavanje sa istiniom i uspostavljanje slobode i pravde.

    Bio sam prisutan dok se carskim rezom rađala nova Vlada jer je još u fazi fetusa rađeno presađivanje organa i biću spreman da čekam dok pokušavaju da podignu šlogiranu državu na noge ali niko me nije ubedio da ta Vlada ima istinsku snagu da vodi integralnu politiku vaspostavljanja slobode i pravde jer da je slobode i pravde Laslo Šaš bi sada u svojo kući čekao da posle ručka gleda (nadam se finalni ) olimpijski vaterpolo duel Srbije i Mađarske i mogao bi bez straha i strepnje da navija za svoju reprezeentaciju.

    Da je pravde i slobode Laslo Šaš ne bi ni mogao sadada kroči u zatvor jer čak i da je kriv bio bi na listi čekanja jer bi priritet za robijanje morali imati oni koji su davno zaslužili višestruku doživotnu robiju za svakojakaa dela. U ovoj držabi je obrnuto, sirotinja je na višegodišnjim listama za bolničko lečenje ali odmah dolaze na red kada treba drćžavi plaćati danak .

    Da je pravde i slobode Laslo Šaš bi sada brojao poslednje dane u svojoj radnoj knižici čekajući prvu penziju ali oni koji su pojeli njegov život nisu u zatvoru pa možda ovaj čovek, osuđen zato što je javno rekao šta misli, sa olakšanjem sada čeka da mu zatvoirski stražar u manjerku sipa sledovanje iz državnog kazana jer ona sirotinjska penzija njegove supruge več odavno ne može da hrani dvoja usta ?!

    Ipak, strašno je što Šaš ide na robiju ne zbog nestašice hrane nego zbog nestašice slobode.

  2. mirikl kaže:

    Svaka cast Ljubisa na napisanom tekstu.Ovaj slucaj
    je strasna sramota za Srbiju.

  3. Miodrag Radojcin kaže:

    Ljubisa podseticu te da mi je pet godina sudjeno jer sam napisao istinu i imao dokaze za to. (1995-2000.) Kao i Laslo Šaš komentar sam bazirao na već objavljenim podacima. Ali, rečeno mi je da on, tužitelj, može da tuži koga hoće, a on je hteo baš mene! Nema veze što su sve novine pisale, on hoće moju glavu! Na kraju mi je i presuđeno. Kada sam gospođi sudiji doveo svedoka, bivšeg zaposlenog tog koji me je tužio i koji je potvrdio sve što sam naveo, gospođa je bez obrazloženja odbacila njegovo svedočenje a na moje pitanje kako ću ja da dokažem da nisam kriv ako ne mogu da dokažem njegovu krivicu, hladno mi je rekla: „Ovde se ne sudi njemu nego vama!“. Laslo Šaš je nekoliko dana odsedeo u zatvoru, i slažem se da nije trebalo da izađe jer je pomilovan a ne oslobođen krivice, ali ja sam morao PET GODINA da živim u neizvesnosti zbog postupka koji se vodi, da li ću ostati bez posla, da li vredi da dokazujem, da gubim vreme i živce, da plaćam troškove svog advokata itd.! I niko se zbog toga nije uzbudio. Najzad, konačna presuda po žalbi Vrhovnom sudu stigla je dan-dva pred 5.oktobar 2000., što znači da je neko znao šta će se desiti pa je na brzinu zatvorio predmet da posle slučajno ne bi bilo nekih novih momenata. Posle sam imao „sličan“ slučaj 2007. godine u oktobru kada sam kasno jedne noći kada je padala kiša i nije bilo nikoga na kilometre „ugrozio bezbednost saobraćaja“ tako što sam na semaforu kod Bajskog puta pregurao bicikl preko pešačkog prelaza na zeleno zatim seo i skrenuo desno pored Udruženja penzionera u ulicu Save Šumanovića. Stigli su me kao poslednjeg kriminalca, lična karta, duvaj, i na kraju prijava da sam prošao kroz crveno, iako nisam. Sudija za prekršaje zakaže suočavanje, u radni dan prepodne, čekam 45 minuta, policajac ne dođe, sudija zakazuje ponovo. Isto radni dan prepodne, opet sat vremena, ne dođe. Treći put, tek četvrti put dođe, objašnjavamo se, sudinica ni ne sluša, priča sa daktilografkinjom šta će doručkovati. Na kraju izdiktira, potpišite, i posle dobijem 5000 kaznu. Žalim se, te pokrajini itd. i na kraju dobijem da se postupak obustavlja i sve troškove snosi pokretač, ali ne zato što nisam kriv, nego zato što je prošlo DVE GODINE i prošao rok za donošenje presude! Dakle, dobio sam spor a u stvari sam ga izgubio jer nisam mogao da dokažem da nisam došao sa Bajskog puta i prošao kroz crveno nego da sam došao od „Funera“ i pregurao bicikl preko pešačkog prelaza po svim pravilima. Eto, kaže đavo u „Maestru mi Margariti“: „Ne postoji pravda, postoje samo zakoni“!

  4. Ljubiša Stepanović kaže:

     

    Miko,  svi rokovi za reviziju ili za ponavljanje postupka u kojem si bio stranka  su prošli tako da je bespredmetna rasprava ali sam spreman da ti uradim analizu slučaja u kojem si se „ćerao“ sa onim direktorom ukoliko želiš da to staviš u memoare.

    Ukoliko imaš  potrebe za drugom vrstom kolegijalne i solidarne intervencije i pomoći, možeš se javiti mom sekretaru na telefeon (verujem da će biti dostupan,) 064 40 32 402 i ja ću se zauzeti u skladu sa raspoloživim kapacitetima.

     

    Što se tiče drugog slučaja koji se dogodio na semaforu u pomrčini oko „Sadeckog“ čini mi se da si propustio da napraviš „brejk“ jer nedolazak druge strane na suočavanje je bio dovoljan razlog  da oboriš prijavu. Ipak tim izostajanjem druge strane , odnosno očiglednim izbegavanjem da učestvuju u postupku, odlučili su se da doprinesu da predmet zastari. Ti nisi kriv jer nema pravosnažne presude, a ako si bio vešt naplatio si troškove i dangubu jer država je bila dužna da ti to plati.

     

    Na kraju, ako je tvoje osnovno pitanje : zašto su svi ćutali dok si se ti zlopatio po sudovima i zašto nije bilo soidarnosti onda je odgovor jednostavan:

     

    seti se kada si se ti i za koga  žrtvovao da bi ga zaštitio, pružio mu pomoć, izrazio punu solidarnost, a da si istovremeno i sam ušao u rizik da pomažući drugom  podneseš neku  žrtvu ?

     

  5. Miodrag Radojcin kaže:

    Ljubiša, hvala na ponudi, ali kao što kažeš svi rokovi su prošli i to samo pominjem u kontekstu poslednje rečenice koju sam naveo i zbog toga što se slažem s tvojom konstatacijom da puštanjem Lasla pravda nije pobedila. Ali pet godina života sa sudskim postupkom na vratu je ipak pet godina!

    Što se tiče drugog slučaja, tačno je da sam znao da je dolazak za suočavanje dovoljan da oborim prijavu, ali sam HTEO da se suočim možda glupo verujući da ću dokazati to što sam trebao da dokažem. No, nije to vreme od februara do juna odlučilo o te dve godine, nego rešavanje žalbe u Pokrajini, gde očigledno nisu bili u stanju da na sve predmete u roku udare pečat.

    Nisam ništa naplatio posle zastarevanja predmeta, ni troškove ni dangubu, mada sam možda trebao, nekako nisam ni pomišljao na to, više me je pogodila činjenica da sam „dobio“ spor a da nije zapravo postojao način da ga dobijem onako kako treba.

    Da li sam se nekada za nekoga žrtvovao? Pa, eto, upravo u toj aferi zbog koje sam bio na sudu našao sam se braneći prava radnika da otkupe društvene stanove, što je bila zakonska obaveza ako se sećaš (šta god mislili o tom otkupu, ako su svi imali pravo na to a ako njih nekolicina nisu mogli jer je njihov direktor mislio drugačije i rešio da ne poštuje zakon, onda su oni bili obespravljeni). Šta misliš da li se neko od njih, iako su bili pozvani, pojavio na sudu da svedoči u moju korist? Nije. Toliko o žrtvovanju. Bez obzira na to, za solidarnost i pružanje pomoći i dalje sam uvek spreman, ali kada to ima smisla, a ima smisla tek ako svi (ajde da kažem velika većina ili više nas) udruže svoju volju i zajednički se založe da se nešto uradi. Evo kako su se digli za Lasla. Pojedinac je ništa, može samo sebe da zezne, posle svi kažu: Vidi budalu, šta je napravio od sebe, ko mu je kriv – zašto nije gledao svoja posla, a ne pamte zbog čega je i zbog kakvih ideala sebe žrtvovao, pa u krajnjoj liniji i zbog takvih koji ga osuđuju ili sažaljevaju misleći u sebi kako je bio glup!

     

Ostavite komentar za Ljubiša Stepanović Otkaži komentar

88 + = 95

IMPORTANT! To be able to proceed, you need to solve the following simple math (so we know that you are a human) :-)

What is 6 + 7 ?
Please leave these two fields as-is: