Utisci Vedrane Rudan o Subotici i Subotičanima

Vedrana Rudan je na svom informativnom sajtu rudan.info opisala svoj doživljaj Subotice, Subotičana, promocije knjige, Zvonka Bogdana, Zoo vrta, Pionira… Pročitajte u celosti njeno iskustvo.

 

“Danilo Kiš Fondacija pozvala me u Suboticu da tamo promoviram knjigu “Kosturi Okruga Madison”. Nikad nisam bila u Subotici ali sam tisuću puta čula da je to prekrasan grad. Volim gradove i prekrasne i one druge, meni su uvijek ljudi problem.

 

Moj prijatelj pisac rekao mi je da su Subotičani “suzdržani”, da nisu baš ludi za promocijama knjiga, da njemu nije jasno kako organizatori tamo u pravilu na promocije ne mogu otjerati više od desetak ljudi.

 

Dok sam ga slušala zeblo me oko srca. Što ako je Fondacija Danilo Kiš baš jedan od tih organizatora? Kasno. Šta je tu je. Pristala sam, neki su mi ljudi javili da se tamo može jesti odličan pire od kestena, kad zamišljam svoj posljednji hropac on je uvijek posljedica davljenja izmiksanim kestenjem.

I tako, odoh ja u Suboticu. Za muža i mene rezervirali su vilu Luizu pokraj jezera Palić. Tri dana smo kroz ogromne prozore gledali u naše privatno more. O nama je brinula Natalija, spremala nam doručak i pričala na srpskom sa neodoljivim mađarskim naglaskom koliko voli svoju kćerkicu.

 

Boravak nam je organizirala Ana Patarčić a domaćin nam je bio Bane, direktor Fondacije. Nevjerojatan lik. Mlad čovjek, profesor koji voli književnost, antikvitete i kolače. Detaljno nam je objasnio kojim putem moramo krenuti ako želimo ući u svaku od najboljih slastičarnica u Evropi. Zapamtili smo.

 

Ali to nije sve. Našao je ljude koji za njega izrađuju drvene replike starih engleskih plakata, jedna visi na zidu doma moga. Uskoro će u Londonu otvoriti dućan i tamo Englezima prodavati drvene plakate, “starinske” komode, škrinje i namještaj…

 

Laknulo mi je kad sam ga upoznala. Ako može stotinu godina staro oksfordsko veslo izrađeno u Subotici pred tri tjedna prodati Englezima onda će valjda i na moju promociju privesti deset ljudi?

Ne želim se hvaliti pa neću reći da je “Skladište” u kome smo se družili bilo prepuno. Voditelj Vladan Čutura, mladi profesor, čitave je večeri bio duhovitiji od mene, oprostila sam mu. Doduše, u jednom mi je trenutku palo na pamet da su svi oni ljudi došli zbog njega. Srećom, na fotografijama se to ne vidi.

 

Baš smo se krasno družili. Među ljudima je bila i profesorica Sandalj, žena iz moga kraja koja u Subotici živi pedeset godina pa smo se napričale na čakavskom. U Rijeci čakavski ne govorim često.

 

Idućeg smo jutra muž i ja otišli u prekrasan kafić. On na kavu ja na kesten orgazam. Rekao mi je: “On je tu.” A On nije trebao biti tamo jer On u taj kafić ulazi uvijek u sedam ujutro. Kad mi je muž rekao: “On je tu”, bilo je deset.

 

Digla sam se od stola, krenula prema Njemu i skočila mu oko vrata. “Obožavam vas, kad vas slušam žile režem…” Zvonko Bogdan nasmijao mi se od uha do uha, poklonio svoja dva diska koja je snimio samo za prijatelje. Nema ih i neće ih biti ni u jednom dućanu. Rekao je da je jedan disk za mene a drugi neka dam nekome od svojih prijatelja.

 

Ne pada mi na kraj pameti. U mom životu nema prijatelja kome bih ja dala Bogdana snimljenog samo za prijatelje. Da, bili smo u zološkom vrtu. Nakon sto godina. Vidjeli smo kako se njiše ogromna guzica ogromne žirafe, slonu smo vidjeli samo rep, nije želio izaći iz kuće, vukovi, male svinje, bizon, bikovi svih veličina i vrsta, čudesne ptice, fazani, ris ograđen električnom žicom…

 

U subotu smo kročili u našu bolju i slađu prošlost. Dućan Pionir Subotica. Jeeeee… Ne želim priznati koliko smo kilograma slatkiša prošvercali preko granice.

 

Dok ovo pišem grizem Negro. “Odžačar grla”. Ah, Subotica! Kad ću opet u tvoj zagrljaj?”

 

 



KOMENTARI

  1. djedpradjedmedjed kaže:

    BRAVO!! bas lep tekst o nasem gradu

OSTAVITE KOMENTAR