Veliki rat, kako su ga zvali dok je trajao od 1914. do 1918. godine, pokrenuo je kao nikad do tad, milone ljudi i svrstao ih u redove i rovove. Junaci i ratnici, kako o njima priča istorija, bili su obični mladi ljudi, sa svim svojim strahovima i nadama, sa ljubavima koje su ostavili daleko, gde su ostali i njihovi topli domovi, porodice i sve ono što čini sreću malog čoveka. Svi veliki ideali su se brzo istopili u susretu sa surovim saznanjem koliko je njihov doprinos mali ili nikakav u velikoj klanici na frontovima dugim hiljade kilometara. Mladići koji nikada nisu poljubili devojku, imali su da čekaju da budu preorani granatama teške artiljerije i da nikad ne saznaju kako je završen rat i šta je moglo biti posle, da je sve bilo drugačije, da su se vratili kući.
1917-g. neposredno posle bitke kod Cambrai-e. Subotičanin Požar Janoš je prvi sa leva – sanitetlija.
Boraveći u rovovima ili u zarobljeništvu, nastale su mnoge melaholične i nostalgične pesme. Često je njihov autor ostao zaboravljen a one su išle dalje i nastavile da žive i da se pevaju. Neke su kasnije bile veoma popularne i sa novom istrumentalizacijom postali šlageri.
I mnogi Subotičani su mobilisani pod crno – žutu zastavu i razaslati na frontove, najviše na italijanski. Tako je negde daleko, neko spevao pesmu o jednom subotičkom dvorištu, cveću i devojci koja ga čeka. Verovatno ga nikad nije dočekala jer se o piscu ništa ne zna. Može biti da bi i pesma ostala zaboravljena kao i tolike mnoge, ali, jedan film joj je obezbedio večni život.
Požar Janoš (drugi s leva) u zarobljeničkom logoru u Engleskoj 1. septembra 1919. godine.
U filmu Budai cukraszda iz 1935. godine, otac lepe Kassay Ilone, nekad je bio veleposednik iz Bačke. Usled ratnih zbivanja je izgubio svoje posede, te je u Budimu zakupio poslastičarnicu gde je provodio dane. Gostima koji su studenti i uvek kratki sa novcem, umanjivao bi račun za kolač i belu kafu, dok nije i sam došao u situaciju da nema za zakup lokala čiji je vlasnik poznati slikar. Njegova lepa ćerka Ilona, da bi mu pomogla, pristaje da bude model slikaru a njegovu tugu potpiruje i muzikant koji mu peva pesmu “U subotičkom dvorištu” i podseća ga na Bačku i Suboticu, koju više nikada neće videti.
Ovaj film je u svoje vreme doživeo veliki uspeh i lansirao šlager “Szabadkai udvaron” ali će ga ta pesma i zatvoriti u “bunker” 1948. godine. Zbog bojkota Jugoslavije od strane istočnog bloka, svako pominjanje pojmova koji imaju veze sa njom, nije bilo poželjno. Više decenija kasnije, film Budai cukrazda je ponovo prikazan i danas spada u mađarske klasike.
U Subotičkom dvorištu
Proscvetalli su ljiljani.
Subotička devojka je moja dragana.
Karanfili, ljiljani
Uvenuli su u dvorištu,
Plače moja dragana, golubica, moj anđeo
Ne plači dragana, videćeš
Imaćeš još cveća
Otiću kući, zaliću ih,
I procvetaće ljiljani.
Procvetaće ljiljani u Subotičkom dvorištu.
Ne plači dragana, videćeš,
Procvetaće cveće,
Jer ću otići kući, zaliću ih
I posle će procvetati ljiljani
Procvetati u Subotičkom dvorištu
evo linka te pesme na yubituu
http://youtu.be/SlMijr6FkQ4
ima i još jedan sa verglašem koji peva istu pesen.
Lansky,vidis ovo ovako prevedeno ima sasvim neki drugi smisao nego ako neko ne razume sta je napisano,hvala za prevod,zelim vam prijatan dan.