Kada su učenici 4.b razreda poslali Titu rođendansku čestitku, niko od tih desetogodišnjaka nije se nadao da će im predsednik odgovoriti i da će na kraju pisma, u kome se zahvaljuje, ostaviti onaj svoj čuveni potpis.
Oduševljenje je delila i učiteljica koja je na kopir-aparatu umnožila Titovo pismo da bi svako mogao da ga čuva za uspomenu.


Niko nije hteo da klincima kvari sreću i kaže, recimo, da bi odgovor dobili i od Elvisa Prislija, ili nekih drugih filmskih i rok zvezda koje su imale svoje fan klubove i komunicirale sa njima putem pisama.
Nije Tito bio ta vrsta poznate ličnosti, niti Deda Mraz, kojemu se takođe pisalo. Svi ti ljudi, ma koliko voljeni, imali su neku svoju manu, ili neke svoje kritičare koji bi im osporavali pravo na slavu. Tito je bio naš bezgrešni deda u koga niko nije sumnjao. Čak i dileme oko toga zašto on puši cigare kada je to loša navika, završavale bi se nekim logičnim odgovorom, kao, na primer, da on sigurno samo pućka.


Ako bi neko u to vreme rekao nešto loše o tom čoveku, ne bi to doživeli kao huljenje ili verbalni delikt, već kao izjavu poremećene ličnosti koja zaslužuje žaljenje. Tito je bio čuvar mirnog sna njegovih malih podanika.
Danas je novoj generaciji teško objasniti takvo stanje svesti, bez postavljanja teme u širi kontekst vremena.
Svet u Titovo vreme bio je opasno mesto. Tvrdi komunizam okružen žicom vladao je polovinom Evrope i većim delom Azije. U Južnoj Americi su se smenjivale krvave vojne hunte, kao i u nekim evropskim zemljama (Španija, Grčka, Portugal). Čak i u nekim liberalnim demokratijama bili smo svedoci neshvatljivog rasizma ili kolonijalizma.

Otkrivanje Titove biste u svečanom ulazu Gradske kuće

Iako Titov režim danas u nekoj podeli spada u totalitarne, u takvom svetu Jugoslavija je pripadala uskom krugu slobodnih i srećnih zemalja. Smešno negovanje kulta ličnosti bila je mala cena za to.
Kažu da Josip Broz u početku svoje vladavine nije voleo manifestacije obožavanja, ali je vremenom popustio. Za stariju generaciju on je bio ratni komandant koji je ujedinio zavađene narode i pobedio okupatore. Kao svedoci izvesnih nepravdi prilikom uspostavljanja komunističke vlasti, oni su još mogli da imaju razlog za kritiku, za razliku od generacije pionira bila mu je bila bezrezervno odana.


Ako su do danas i promenili mišljenje o njemu, Titovi pioniri nemaju čega da se stide. Bili su deca. Druga stvar je sa onima koji su tada bili odrasli i koji su se horski kleli da neće skrenuti sa puta, a onda su to učinili kolektivno, kada njega više nije bilo.

Osnovna škola Jovan Mikić, 1984. godine


Lansky





