Kada čitamo o koncertima koji su održani, uglavnom je tu reč o izvođačima, kvalitetu zvuka ili o scenografiji a ređe o tome kako je bilo u publici i onome izvan scene.
Jedno malo pisano svedočanstvo o koncertu sestara Piters u Subotici 1958. godine, govori upravo o subotičkoj publici ali i više od toga. Ono nam otkriva neke detalje i daje sliku o tome šta se do danas promenilo a šta ostalo isto.
Piters sisters su bile popularne pedesetih i šezdesetih, izvodile su jazz, swing, blues i šlagere. Ove tri crnkinje bile su upečatljive i zbog svog izgleda odnosno težine.
Sestre Piters stižu u Maribor
Subotica, februar 1958.
"Nisam kritičar,cenim sestre Piters i uživao sam u njihovom pevanju. Za stručne stvari neka pišu stručnjaci a ja ću malo o publici.
Bio sam jedan od onih koji nije imao 400 dinara za kartu u prvim redovima partera i večernje odelo i koji je stajao pozadi na galeriji.
Ispred mene su defilovali dekoltei, parfemi, crna odela i uglađenost. Dizanje zavese se pozdravilo oduševljenim aplauzom i gromoglasnim smehom jer jedna od sestara ima zavidnu težinu.
Koncert je počeo i čuo sam primedbe:
– Koliko reče da imaju kila ?
–Pogledaj što klavirista ima „šminke“…Vidi što su lafovi…dobošar i kontrabasist, šteta što su beli ali kako su samo doterani. (Bili su obično obučeni čak nisu bili dovoljno svečani za jedan takav koncert).
Kada je najdeblja sestra zavirila pod svoj dekolte i pokazala dva prsta, pitao sam se čemu se svet smeje.
Koncert se završio aplauzom a nastavio se opštom trkom pod parolom : „Ko pre, tom kaput“. Bilo je i takvih koji nisu znali na kojoj su strani ostavili kaput a bilo je i takvih koji su dlanom štitili leptir kravatu psujući onoga koji se gurao.
Mnogi su posle gužve prešli u Gradsku kafanu da još jednom pogledaju Piters sisters i konstatovali su da su sestre mnogo crnje nego na pozornici kao i to da je konobarov račun velik.
Idućeg dana se već govorilo:
–Dobro je bilo ali za te pare smo mogli kupiti dve kile mesa.
Za nedelju dana će se govoriti:
–Ništa u ovoj Subotici gde bi se čovek mogao zabaviti."
Korzo u Subotici 1958. godine
Kakva gužva! Pa ovde ima ljudi. Gde su nestali?
Pa ja sam već i zaboravio na te gužve na korzou, toliko je to davno bilo.
A verujem da ova novija generacija ni ne može zamisliti da se tamo još i u sedamdesetim i osamdesetim godinama jedva moglo proći od velike gužve, od velikog broja prolaznika šetača.
Svako veče je bilo toliko ljudi kao ponekad sada kada se nešto značajno dešava u centru grada.
Od šest sati uveče do osam nisi mogao ni da nađeš slobodno mesto na Korzou, a posle se svako razilazio po svom izboru.
Korzo i majmun plac su beli mesta za prva okupljanja mladih, pa se posle odlučivalo gde dalje.