„Mlad čovek žudi da za nešto slavno pogine a zreo čovek želi nešto za čega će slavno da živi“ – reče jedan Selindžerov junak.
Rat nije ni malo slavan kako ga doživljavamo na filmu ili u litetraturi. U svemu tome, pojedinac ima samo taj jedan život i to jedno telo koje je gladno, kojemu je hladno, koje je željno svega zadovoljstva i zadovoljenja životnih nagona. Kolika god da je rešenost za junačkim delom i poduhvatom, život vojnika u ratu je razočaravajuće prozaičan. Većina onih koji poginu, biće preorani artiljerijom a da neće ni videti protivnika. Obeshrabrujuće je osećanje koje vojnik ima kada shvati koliko mali promil može da sagleda od onoga što je ratište, a da njegov doprinos borbi i ratu može biti beznačajan.
Kada se čovek nađe u rovu, uvidi stotinu drugih načina da bolje doprinese svome rodu i čovečanstvu. Tek nekima se pruži prilika da na istorijskoj pozornici odigraju veliku ulogu, mada ni tada nije sigurno da će je pokolenja pamtiti.
Jedna od takvih epizoda desila se 1941. godine i u Tavankutu, graničarima raspoređenim da dočekaju napad Nemaca koji su pre toga pregazili Francusku, Norvešku, Holandiju, Belgiju…
Oko Subotice prema mađarskoj granici, izgrađen je niz odbrambenih utvrđenja, bunkera i tenkovskih zapreka za slučaj napada sa te strane. Nakon puča 27.marta počela je mobilizacija rezervista i raspoređivanje u borbene jedinice.
I u Tavankutu se spremalo za najgore kada je 6.aprila 1941. bombardovan Beograd a nemačke oklopne kolone prodrle u Jugoslaviju iz Bugarske, Rumunije i Austrije. Napad iz Mađarske je bio pitanje dana. Avioni su iz tog pravca leteli prema Beogradu a neki od njih su 7. aprila mitraljirali i ovo naše selo. Osmog aprila izviđači iz Tavankuta javljaju da se sa mađarske strane uočava koncretracija vojske.
Sav odbrambeni sistem od žice, rovova i bunkera ubrzano je gubio svoj značaj jer je bilo izvesno da će taj front biti odsečen usled nadiranja neprijatelja iz Rumunije i Hrvatske. Zato je 10. aprila dato naređenje za povlačenje. Kada je sutradan Mađarska armija prešla granicu, Bačku je već napustila sva Jugoslovenska vojska – sem devet graničara u Tavankutu. Oni su jednostavno ostali zaboravljeni. Kako su posle svoje smene na položaju otišli na spavanje, oni su prespavali odlazak svoje jedinice i ostali potpuno sami.
Ne samo u Tavankutu nego i na frontu dugom stotine kilometara više nije bilo nikog sem njih, a da oni to nisu znali. Poslednjih „devet samuraja“ ostalo je da brani granicu, što im je bila dužnost. Zauzeli su dva bunkera oko 700 metara od željezničke pruge, postavili mitraljez i dočekali nesrazmerno većeg neprijatelja u nadi da će uskoro sigurno stići pojačanje. Tada nisu mogli znati koliko je njihova situacija beznadežna.
Primili su borbu i branili svoj položaj celog dana. Naredni dan 12. april, takođe je prošao u neravnopravnoj borbi i junačkom otporu da sve to vreme protivnik nije napredovao ni pedalj. Kada je pala noć, hrabri graničari su odlučili da krenu u povlačenje. Bilo je jasno da niko neće stići u pomoć. Oni su čekali pojačanje ne znajući da je već pao Beograd a da je mađarska vojska u Subotici već drugi dan.
Aprila 13. Tavankut je okupiran. Dvojica od devet, koji su bili Tavankućani, zarobljeni su kod Bačke Topole a ostali su se izgubili u kukuruzima.
Ovo je samo jedna priča od mnogih zaboravljenih, o držanju pojedinaca i nekih jedinica kraljevske vojske na početku rata. Sva slava je pripala onima koji su došli posle.
Na Palićkom putu, u liniji fabrike Partizan (tada Rotman)
Situacija kod podvožnjaka, 11. april 1941. g
imena devetorice su zaboravljena?
Nisam ih našao.
Strašno! 🙁 Neznani junaci.
Ima jedan vic, iz serije crnohumornih: Pitaju Lalu, Šta je bilo najteže za vreme okupacije? – Pa to. Mi se najdemo šunke, a ono Nemci zauzeli bunar!
Šalu na stranu zaista. Znam za mnoge priče iz okupacije gde su Nemci pitali seljake: “Koliko potrošiš hrane, koliko ti treba za odeću, mast, ulje, petrolej itd? A koliko proizvedeš? Aha, zadržaćeš toliko i toliko, ostalo ide u Faterland Deutschland.” Ali da se ne petljaju u drugo. Pitali su i mog dedu. Čak su i sačuvali glave mnogim našim seljacima od nekih svojih “saveznika”, takodje fašista. I… Deda je preživeo rat sa sve porodicom.
Nije preživeo onu opštu otimačinu posle okupacije. Umro u apsu. Od onih koji su zaboravili Tavankućane i druge slične…
Siguran sam da ima na stotine zanimljivih priča kao ova recimo a da niko ne zna o tome…
Bilo bi interesantno napraviti neki dokumentarac na lokalnom nivou ili čak što više serijal na nekim od naših tv stanica,sličnih tema…
freelancer
na znam iz kog si ti mesta ili tvoj deda,ali ja sam iz tavankuta a meni su moje dide pricali,kad je madjarska vojska usla posle njih su dosli obicni gradjani sa one strane granice i uz pomoc perjarosa pokupili sve sto su nasli u kucama,stoku,kukuruz i zito sa tavana,jedino su spasili sto su uspeli nekako sakriti,tako da je ta godina do novog roda bila jako teska za preziveti,a slicno su prosli i posle rata,onda su ih crveni opeljesili i zatvarali tako da je moj dida sa oceve strane osedio za tih nekoliko dana boravka u zatvoru,nije pomoglo ni to sto su mog oca odneli na ratiste jos pre punoletstva,ali to je proslost treba se okrenuti buducnosti a tim ljudima sve postovanje na hrabrosti.
A moj dida poginuo na kraju rata u logoru kada su naisli rusi, on pijan ispao iz osmatracnice!!!Ako pogledamo koliko nas je bilo na ruskom groblju kod dudove sume????
@ jasso…
Ja lično sam iz “ovog mista” :). Rodjeni Subotičanin. I moj dida. Onaj drugi… deda, on je iz onog samog “budžaka” uz madjarsku granicu, pored Tise, ali s one strane reke 🙂
Elem, generalno rat nikome nije doneo dobro u to vreme. Ipak, postojale su neke male nijanse. Ako samo površno poznaješ prošlost, nacisti su izvršili tzv. “podelu plena” tj. teritorija, koje su okupirali pa je tako Bačka pripala Madjarima, a Banat je bio pod direktnom okupacijom Nemaca. Uglavnom zbog folksdojčera, koji su bili većina. Madjari su bili nemilosrdni, valjda zbog frustracija posle Trianona pa im je to bila neka vrsta “zadovoljenja pravde”, da pljačkaju i uništavaju ono što su oni mislili da je oduvek bilo njihovo. Nemci su bili malo pragmatičniji. Mada, da se razumemo, bili su fašisti i tu nema zbora. Oni su se sa sumeštanima dobro poznavali i nisu dozvolili pljačke. Ćuti i radi, zadrži za svoje potrebe, a sav višak više nećeš davati nekakvoj Kraljevini Jugoslaviji, već to ide u Nemačku ili gde već… E sad, u svakom gradu pa tako i u ponekim selima, bilo je “ilegalaca”, KPJ, SKOJ, moj itd. i kada god bi napravili neku pizdariju kojekude, fasovao je i poneki nedužan seljak. (STUDENT NIJE ZAPALIO ŽITO).
E, a kada smo kod studenta koji nije zapalio žito, jednom davno smo se zapili moj otac, stričevi i (pomalo) ja u PODRUMU. Da, u podrumu kuće mog dede. Svratili smo da “odvadimo” malo iz balona (dobre domaće, a ljute u božju mater) i počela je priča (mog pokojnog oca): “E vidiš, sine, u ovom podrumu smo se često sakrivali tvoj deda, majka i mi, njihovi sinovi. Svaki put, kada bi se Madjari sa one strane Tise ponapijali, preveslali su Tisu ovamo da naplate “nekakve račune”. Par puta zamalo nismo pogubili glave. I mi i pola sela. A onda su NEMCI postavili STRAŽE! I kad su se honvedi pojavili, Švabe njima: Kuš stoko, bre!!! (ne znam kako se kaže na nemačkom, jebežga)”… Uglavnom, tako su preživeli rat. A rmbačili na zemlji isto kao i pre rata. POSLE rata, više nisu rmbačili. Nisu imali gde. Dedi su svu zemlju oduzeli, ostavili onaj tzv. “maksim”, a kada je došao onaj čuveni “otkup”, onda su mu uzeli i GLAVU 🙁
lansky,lepo bi bilo da napišeš nešto o vlč. Bergeru, tavankutskom župniku za vreme II sv.rata. Čovek je spašavao od njilaša salašare koji su bili postrojeni za streljanje pod optužbom da su komunisti a posle rata su ga smakli komunisti a niko od tavankućana nije pokušao da ga spase… znam celu priču ali ja sam iz Ljutova a mi smo kao voda i ulje 😈
Freelancer
Slična priča što mi je baka pričala…kada su došli okupatori tačnije Madjari u Verušić na salašu,bili su lepo postrojani za streljanje(kako zašto i zbog čega ne znam),da nije ona znala madjarski mene ne bi bilo danas…
Onda mi draga gospodo kasnije prihvatimo madjarski jezik i kultruru nek nas pljulju citav zivot nek nam grad zvani subotica postane szabadka ! nemoj te to dozvoliti ucite svoju decu o istoriji ne zaboravimo sta su nam uradili (ne samo madjari) !
Gosn Lansky, samo me vi držite za ovaj sajt. Keep up the good job 😉
Koliko sam upućen 1941. Mađari su oslobodili svoju okupiranu, aneksiranu teritoriju, pa kako onda mogu biti okupatori?
Kako dete sam slusala bas strasne price iz tog perioda ne samo sto su pljackali , ubijali nego su i silovali devojcice od 14 godina, cak u mojoj familiji postoji takav slucaj i dete rodjeno .STRASNO…. !
Nekom rat nekom brat,nekom rat moze da unisti zivot a neki se snadu boli glava.Znao sam coveka(umro je)koji mi je ispricao sledece.Bio je regrut kraljevine Jugoslavije i rat ga je zatekao na polozaju negde u centralnoj Srbiji.Duzio je mitraljez i kad ih je nadleteo neprijateljski avion ispalio je na njega rafal i tih par metaka je bilo sve sto je on pucao do kapitulacije Nemacke i njenih saveznika.Posle sloma stare YU stavio se na raspolaganje Madarima i kao neki vojni referent radio na zeljeznickoj stanici.1944 kad su Rusi bili blizu,otisao je na Kelebiju,prikljucio se partizanima,bio sa njima 5,6 meseci i sa njima usao u Suboticu.Kao pripadnik NOB-a uzivao je boracku penziju.Ovakvih slucajeva je bilo bezbroj.Doticni pokojnik se zvao Sikora,bio je krojac i ziveo blizu kvantasa ili auto skole Floyd.
Nedaj boze pod madjarima da budemo!!!
nikad se ponovilo ziveo TITO
Vi covece jednostavno niste normalni, o cemu vi pricate? Pa Subotica je bila madjarski grad vise od 900 godina pre nego sto je usla u nesretnu SHS, Vojvodina je dobijena kao deo ratnog plena posle prvog svetskog rata, izadjite malo u grad i pogledajte po cemu je Subotica u stvari poznata, ni po cemu sto je napravljeno u SHS-SFRJ-SRJ-SR nego bas u tom vremenu, bila je daleko najveci grad u ondasnjoj SHS kada je usla, imala je tramvaj, infrastrukturu, a sta ima danas covece? Poslednja je u svemu, makar sta ko rekao Subotica je bila i ostala madjarski grad.
,,Niko ne moze vise da mi pruzi zato volim Suboticu”(Vladimir Erdeg Meda).
Moram priznati, komentar Vam je sasvim na mestu. Vojvodina JESTE pripojena Kraljevini SHS kao deo “plena” i nagrade za pobedu na strani saveznika. Takozvana “Skupština o prisajedinjenju” jeste održana, ali je zapravo MIT (jedan od) prihvaćen kao “istorijska činjenica”. Posedujem dokument koji pokazuje broj “skupštinara”, nacionalnu strukturu (u odnosu na nacionalni sastav TADAŠNJE Vojvodine) kao i tekst “odluke” itd. itd.
Uzgred, po popisu stanovništva iz 1911. godine, Subotica je bila za 5-6.000 stanovnika VEĆA od Beograda. Odnos je bio (orijentaciono) oko 92.000 prema 86.000 u korist Subotice. Dalje … ?
svaka nacija kroji svoju istoriju!!!!treba da gledamo u buducnost a ne proslost ko je sta radio jer verujte nijedna nacija iz ovih krajeva nije bez greske!
Ne razumem ko to “prihvata” mađarsku kulturu… Mađarska kultura je utkana u ovaj grad i njegovu istoriju. I Subotica ne može da “postane” Szabadka, već eventualno da bude ponovo. Mada sumnjam da će se to desiti… Samo raspirujete histeriju i mržnju…
Vi covece jednostavno niste normalni, o cemu vi pricate? Pa Subotica je bila madjarski grad..ja kako sam dobro video istorijski nalaz vojvodina je nekad bila austougarska i tako je nastala pa ostila na madjarsku stranu i onda tek na ratni plen
A vas dvojica što “branite Suboticu od Mađara” ne umete jednu rečenicu da napišete bez pravopisnih grešaka, tako da, molim vas, nemojte nas vi braniti!
Molim sve ostrascene da izadju, prosetaju nasim lepim gradom i ohlade glave sladoledom u Pelivanu. Naravno, nije na odmet da se pri tome pozdrave na jeziku bliznjeg svog “sa suprotne strane”.
bila je madjarski grad ali vise nije jos koliko ja znam od subotice pa do granice ima dosta kilometara a koliko znam i cela vojvodina je bila pod madjarskom vlascu pa zar onda svi vojvodjani treba da pricaju na madjarskom?ili srbi na turskom jer su bili 500 godina pod turskom vlascu?nemojte biti smesni!!!subotica je u vojvodini a vojvodina u srbiji
Samo je jedno istina. Subotica je uvek bila metropola i napredan grad u svakom pogledu. Kada je postala ratni plet 1918. godine strmoglavila se spektakularnom brzinom u okvire palanke iz koje nikako da se izvuce.
Moj deda je rodjen pocetkom 1900 god. u Monarhiji, kasnije je zivio u SHS kraljevini, kasnije malo u Madjarsku, posle u Jugoslaviji, kasnije u “Manjoj Jugi”, i kasnije u Srbiju. Uvek je imao pasos ili putne isprave drzave u kojoj je ziveo.
Preziveo vise rata (mada nije bio na pravom frontu), a preminuo kao madjarski drzavljanin…
Medjutim:
U celom svom zivotu (~100 god) nikada nije napustio ni na tren svoj voljen rodjen grad, koji se zove: Szabadka ili Subotica.