Zamislimo da ne postoje krediti, već da se roba, u ovom slučaju automobili, prodaju samo za gotovinu. U toj situaciji možemo nas trideset šestoro da svakoga meseca uplaćujemo na jedan račun svako po jednu od 36 rata i da tako svako od nas, u narednih 36 meseci, jedan po jedan, dobije nov auto, takoreći na kredit, a da banku nismo ni videli.
Ko će dobiti kola prvog meseca, a ko desetog ili tridesetog, odrediće žreb. Deluje jednostavno i zato su Subotičani počeli da se samoorganizuju tog leta 1990. godine. Čak se pojavila i firma koja je posredovala u sklapanju ovakvih ugovora. Ali…u našem slučaju nekoliko ALI devojci sreću kvari.
Čudna je bila ta godina. Vreme socijalizma se završilo ali još nisu postojala velika, ozbiljnija privatna preduzeća. Na vlasti je bio stari Savez komunista, iako je bilo jasno da će morati da raspišu višestranačke izbore.
Naivno smo mislili da će demokratija sama po sebi da iznedri one najbolje pojedince među nama, kao predstavnike svojih birača. Isto je važilo i za shvatanje tržišne ekonomije kojoj smo išli u susret. Naš radnik je verovao kako strane kompanije jedva čekaju da otkupe ovdašnje zastarele pogone i od starog gvožđa naprave konkurentne fabrike u kojima će biti i odgovarajuća plata. Zdrava konkurencija će sniziti cene i podsticati produktivnost.
Ta vrsta naivnosti ili nevinosti nije poznavala nivo korupcije koju donosi krupni kapital. Nadmene komunističke funkcionere smo zbog mercedesa i kuće na sprat zvali “crvena buržoazija”.
Koliko nas je socijalizam čuvao od zla, toliko smo odjednom bili razoružani pred raznim Poncijevim piramidalnim šemama i finansijskim prevarama koje su u kapitalističkom svetu bile dobro poznate.
Leta 1990. banke nisu davale kredite, kao uostalom ni prethodnih godina, tako da su stanovi, automobili i ostale krupnije investicije od građana tražile samo gotovinu. Sve to je bila loša polazna tačka za pokretanje ekonomije. Oni koji nisu hteli da čekaju da se stvari pomere sa mrtve tačke da bi došli do neophodnog automobila, oraganizovali su „lanac“ koji bi overili ugovorom u Opštinskom sudu, sa idejom da svaki mesec zajednički kupe jedan „Zastava“ auto i dodele ga po redosledu koji odredi kocka.
Yugo 45 /Aurometal Subotica/
Ceo plan počivao je na očekivanjima da će naredne tri godine biti stabilna situacija, bez inflacije ili nečeg još goreg. Sada znamo da se upravo to spremalo. Ali problemi su nastali i pre toga. Trideset šest ljudi imali su zajedničko jedino interes. Njihova pouzdanost je bila različita. Pojedinci su odmah izlazili iz lanca kada ne bi bili zadovoljni pozicijom koju bi dobili u redu za svoj automobil, što znači da su u ceo posao ušli sa tom kalkulacijom. Neki bi u međuvremenu ostali bez posla i izvora prihoda, ili su jednostavno umrli.
Da stvar bude teža, „Zastava“ je počela da diže cene svojih vozila. Neke grupe za samokreditiranje su se brzo raspale, a neke su nastavile da guraju dok je to bilo moguće. Nastali su sudski sporovi i ozbiljne svađe, često među kolegama koje su se organizovale u okviru svog preduzeća.
U svakom slučaju, najbolje su prošli oni koji su prvi dobili automobile plaćene iz zajedničke kase. Imena koja su se nalazila u plastičnim kutijicama iz Kinder jaja, izvlačena su kao loto kuglice, tako da je na kraju to bila igra na sreću.
Lansky
KOMENTARI
OSTAVITE KOMENTAR
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali.
Mene je 10 godina starija koleginica nagovarala na to recima:“Nikad neces imati nov auto.“ (sto se toga tice bila je u pravu), ali mi je, bas zbog svega navedenog, to bilo jako sumnjivo i nisam usao u tu pricu. Ona i njen (10 godina stariji) muz su se odvazili, medju prvima dobili jugo, ali dolaskom rata i sankcija su pocele peripetije i sudjenja, a zavrseno je kako je zavrseno, tj. mnogi su ostali i bez auta i bez para. Moram priznati da se u tom periodu, za vreme Ante Markovica, dosta dobro zivelo i ljudi su bili optimisticni, ali je postojala jedna senka sve tamnija i tamnija koja se sve vise nadvijala. Moram priznati, nisam ja sa 22 godine bio toliko promucuran, vec su moji roditelji bili oprezni i savetovali mi da dobro razmislim.
Ajde da budemo iskreni. 1989. i 1990. Bile su plodno tlo za cetnicku i ustasku emigraciju koja je odjednom pocela da siri piramidalne igre i lance po citavoj Jugoslaviji – desetine miliona maraka su na taj nacin oteti od radnog naroda Jugoslavije, malo kasnije znamo sta se desilo. Reforme Ante Markovica bile su stabilan put ka restrukturiranju privrede, samo par meseci nakon uvodjenja istih desilo se i nesto do tada neverovatno – deflacija proizvoda, doduse samo 2-3% ali je bilo neverovatno i obecavalo uspesne devedesete.