Ljubitelji antikviteta, kao i kolekcionari, u trenucima iskrenosti znaju za sebe da kažu kako nisu sasvim svoji. Za željeni predmet spremni su svašta da učine. Postoje i oni koji trguju takvim stvarima i one im samo prolaze kroz ruke. Takvi su namazani svim mastima, odnosno veštinom – kako nešto kupiti što jeftinije, a prodati što skuplje.
Nije prijatno trgovati sa nekim ko potcenjuje nešto tvoje, dok je njegovo precenjeno. Znaju i oni sami da se zaigraju. Jedan subotički antikvar je pričao kako je našao zanimljiv nameštaj na salašu. Vlasniku je objasnio da će mu to pokućstvo biti taman dobro kao drvo za potpalu, pa je takvu cenu i ponudio. Posao je sklopljen a transport je dogovoren za naredni dan kada trgovac dođe kamionom. Sutradan je zadovoljan došao po svoj “plen” kod naivnog domaćina, ali, imao je šta da vidi: U želji da kupcu olakša transport, baćo je nameštaj raskomadao sekirom, jer svakako ide ide za potpalu, kako mu je rečeno…
Automobilske tablice Ivana Sarića u antikvarnici na korzou, 90-ih
Jedna afera između ljubitelja starih predmeta imala je međunarodni karakter, a desila se u Subotici. Zabeležio je novinar Milenko Popadić u rubrici u kojoj je, krajem osamdesetih pratio sudsku hroniku. Namerio se antikvar na antikvara, kao anakonda na aligatora.
Obmana je počela u širokom krugu, na sajmu numiznatičara u Minhenu gde je jedan Subotičanin pričao kako poznaje čoveka u našem gradu koji ima vredne muzičke instrumente s kraja 18. veka, međutim, drži ih na tavanu jer nije svestan njihove vrednosti. Udica je bačena i jedan je zagrizao. U Subotici je uskoro osvanuo zapadnonemački državljanin L. Rošenker i zakucao na vrata našeg sugrađanina A. Palatinuša.
Obojica su glumili naivčine. Nemac se kao “slučajno” zatekao u Subotici gde je saznao za stare instrumente, a baš bi voleo da kući ponese jedan, kao suvenir. Za oko mu je zapala jedna violina iz 1731. godine, koju Palatinuš nije hteo da proda.
Natezali su se nekoliko dana, sve do večeri kada je Her Rošenker banuo kod našeg čoveka, tutnuo mu 3 000 maraka i uzeo violinu.
Kafe Antikvarium
Zašto je Palatinuš pristao na tu cenu? Zato što je znao da taj instrument ne vredi ni pola od te sume. Violina je bila kopija. Nemca niko nije ubeđivao, jer Subotičanin navodno nije znao njenu vrednost.
Mogao je Palatinuš da bude zadovoljan sve do jutra, kada je, rečnikom današnjih tabloida – usledio šok!
Na dnevnoj svetlosti je ustanovio da su dojčmarke koje je dobio – nevažeće. Pojurio je u “Patriju” odakle se gost već bio odjavio, a potom i u SUP, da prijavi prevaru, jer iako nije iz 18. veka, violina je vredela bar nešto, dok su papiri koje je dobio bili bezvredni. Iako je Palatinuš poveo spor, slučaj je posle nekog vremena odložen ad acta. Krivac je bio daleko, sa instrumentom za koji je verovao da vredi bogatstvo, sve dok nije otišao kod procenitelja.
Svaki kolekcionar i ljubitelj starih predmeta ima bar jednu priču o tome kako je napravio nekakvu glupost zbog svoje strasti. Stare knjige, dokumenti, nameštaj, umetnički predmeti… Fotografija, osim dokumentarne, takođe može imati i antiknu vrednost. Upravo ova rubrika je nastala u želji da se podeli oduševljenje sakupljenim slikama Subotice iz prošlih decenija, i da se o njima pričaju priče. Tada, pre skoro petnaest godina, na internetu je moglo da se vidi svega desetak starih razglednica grada pod tornjem. Do danas je skener ili digitalni foto aparat na smartfonu postao svima dostupan, pa su tako brojne fotografije sada prikazane online, te tako postale vidljive svima i na taj način spašene od propadanja.
Kod Sőregi Janoša na Paliću
Pojam antikvar postoji još od starog Rima. Kad smo već u Rimu, dodajmo kuriozitet da se jedan poznati subotički kolekcionar zvao Romul Rem.
Lansky
Clanak kao i uvek, prva klasa i fantazija! Ali nesto jos smesnije je da se niko ne javlja da komentarise cili dan. :D, jel se to neko prepozno u ovim pricama pa je skonto da je bolje nista ne divanit?
Kolekcionarstvo je jedna u sustini prirodna pojava. Mala deca sakupljaju skoljke na obali mora, kutije sibica, slike fudbalera, staklene klikere, to sve medjusobno razmenjuju i pokusavaju imati „sto niko nema“. kasnije u starijoj dobi se ta zelja ili gasi ili nastavlja u jednom novom i obimnijem obliku. Sakuplja se sve i svasta. Verovali ili ne postoji covek koji sakuplja po parkinzima samoposluga bacene cedulje sa spiskom za kupovinu. On ih sortira po nekom svom sistemu, vodi evidenciju i stvara zakljucke o ljudima i njihovoj kupovini. Postoje ljudi koji investiraju u antikvitete kao neku vrstu stedne knjizice i veruju da ce novac koji su ulozili u kupovnu antikvarnih predmeta kroz vreme biti uvecan sa vrednoscu predmetu i njegovim neminovnim starenjem. To je naravno jedan rizik koji moze da „upali“ ali i nemonovno ne mora. Moda sakupljanja je vrlo cudljiva i podleze odredjenim trendovim. Ono sto je danas u modi, sutra mozda ne zanima nikoga. Posedujem povecu kolekciju fotoaparata i optickih instrumenata. Neke i u duplikatu i rado bih te duplikate prodao. Njihova cena dostize po katologu sasvim lepu sumu. Problem je jedino sto mi do danas niko nije ponudio ni priblizno onu cenu koja stoji u odgovarajucim katalozima. Trgovina antikvitetima je jedna prilicno siva zona u tu se motaju mnoge protuve koje zele na brzinu da se obogate i tu je cela ta scena nabijena jakom kriminalnom energijom. Ozbiljne i solidne aukcionarske kuce, sa odgovarajucim prersonalom mogu i znaju sta i koliko vredi, da li je original ili falsifikat, obicni kic ili umetnost. Odredjuju odnosno procenjuj pocetnu materijalnu (novcanu) vrednost, pa sta onda licitacija na kraju donese, to odredjuje stvarnu vrednost predmeta. Jedna stara anegdota kaze – Kada bi se sve violine koje su navodno izasle iz radionice Gvarnerija i Stradivarija bacile u veliku pec, ceo Pariz bi se mogao grejati barem godinu dana.
Ne znam zasto moj komentar nije cili dan objavljen. Napisala sam da je prica odlicna kao i svake nedilje. Glupo je bilo sta komentarisati, dovoljno je napisati samo da je predivno napisano.