Gabor Lenđel – Kompozitor s nemirom u nogama

Na svečanosti u Beogradu nedavno mu je dodeljena Zlatna značka Kulturno-prosvetne zajednice Srbije za doprinos u očuvanju naše kulture u dijaspori. Odmah su to zabeležile i „Srpske narodne novine”, koje izlaze u Budimpešti, jer Gaboru Lenđelu upravo je odato priznanje za njegov umetnički angažman u Mađarskoj.

Muzičaru i kompozitoru Gaboru Lenđelu rodna Subotica središte je života, mesto kojem se vraća, dok su umetničke i muzičke niti ukrštale njegove puteve širom prostora nekadašnje Jugoslavije, ali i izvan nje. S lakoćom je menjao gradove, ne obazirući se na međe ondašnjih republika, sticao prijatelje čim je sporazumevanje prelazilo na notni sistem. Stvorio je antologijske melodije, prvi uveo etno u rok, potpisao prvu rok operu…

I sport i muzika

Međutim, na početku, u jednom trenutku, muziku je u drugi plan potisnula atletika.

„Uopšte nisam hteo da se bavim atletikom, ali pošto sam u osnovnoj školi bio hiperaktivan, bavio sam se raznim sportovima i trčao za školu na Spartakijadi. I pobedio. Odmah je do roditelja došao Pal Sikora, trener, da me pozove da treniram atletiku. I da me privoli, kaže, ideš u Segedin da predstavljaš Spartak. Istrčim prvu trku u životu, s rezultatom 11,3 i odmah upadnem u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije.”

Kada je završio srednju muzičku školu, lokalni klub Spartak prodao ga je Partizanu. „Krenu putovanja i takmičenja, kao junior uđem u seniorsku ekipu i 1969. godine, na prvenstvu Evrope u Atini istrčimo državni rekord: 39,07 u štafeti 4 x 100 metara. Još uvek taj državni rekord nije oboren. Bio sam i najbrži Jugosloven sa 10,3 kada je svetski rekord bio 10,0”, priseća se Lenđel.

Treninzi i takmičenja išli su jedni za drugim, ne dajući mu da predahne, ali je odmor došao nenadano: pred olimpijadu u Minhenu mu je pukao mišić. Oporavljajući se u bolnici, donosi odluku da se zauvek izuje iz sprinterica. Čekala ga je muzika.

„Mislim da sam muzikalnost nasledio od Lenđelovih, od očeve strane. Baka Štefanija Hanzel svirala je citru, deda pevao u horu, isto kao i moj otac. Bilo je očekivano da idem u muzičku školu.” Roditeljski entuzijazam za njegovo bavljenje muzikom nije uključivao i odlazak na muzičku akademiju, ali Gabor je s desetkom položio prijemni ispit za akademiju u Sarajevu. Tamo ga je već čekao deo njegovog subotičkog društva, poznanstvo s Duškom Trifunovićem i momcima s kojima će stvoriti „Tešku industriju”.

„Bio sam jedan od sretnika koji je bio učesnik te sarajevske pop škole, jedan sam od njenih osnivača zahvaljujući ’Teškoj industriji’, druženju s ’Indeksima’, s ’Bijelim dugmetom’, i pre toga s Bregovićevom grupom ’Jutro’, ’Ambasadorima’, grupom ’Kod’. Svi smo se poznavali, posuđivali instrumente, pričali o muzici, trudili se da napravimo bolju pesmu od drugih. Bila je odlična organizacija u Domu mladih. Dobili smo četiri prostorije u ’Skenderiji’, raspored proba i ključ. Zauzvrat, jednom mesečno držali smo svirku pred četiri hiljade ljudi. Bilo je to fantastično smišljeno jer smo svirali, zabavljali mlade, isprobavali nove pesme.”

Sarajevski dani

Bilo je to vreme i stvaralačke nesebičnosti i Gabor Lenđel prepričava kako je sa svojom grupom pratio Duška Trifunovića na resitalima po Bosni i Hercegovini. U vozu, prebirao je po gitari, i inspirisao pesnika da napiše stihove pesme „Ti si mi bila u svemu naj, naj”. „Ponudio sam je Kemalu Montenu, ali on je već predao svoju pesmu za Evroviziju i uputio me je na ’Indekse’”, priča Gabor kako je nastala balada koju i danas znaju svi na prostoru bivše Jugoslavije.

Njegovo „otkriće” je i Sead Memić Vajta, čiji je snažan glas pristajao uz robusno ime „Teške industrije” i s kojim su kao predgrupa „Indeksima” svirali u svakom većem mestu nekadašnje zemlje.

Pristajao je da bude deo sarajevske pop scene samo dok je bilo radosti sviranja i druženja. U to vreme s tadašnjom suprugom Dankom čekao je prvo dete, ćerku Eriku, kada mu je ponuđen posao u Novom Sadu. Uskoro je rođen i sin Filip, a porodica odlučuje da se vrati u Suboticu i tu Gabor Lenđel potpisuje prvu rok operu na mađarskom jeziku „Zelenokosa”. Početkom osamdesetih prvi put je registrovan jedan privatni muzički studio – vlasnik je bio Gabor Lenđel. Ipak, činilo mu se da mu je u Subotici tesno, osećao se izolovano od muzičkih centara, i u trenutku kada je već ponovo spakovao kofere da se s porodicom preseli u Zagreb, u Suboticu stiže Ljubiša Ristić i Lenđel postaje muzički direktor pozorišta, potpisujući brojne kompozicije za predstave.

Rat devedesetih godina izmešta ga s prostora gde se njegov rad prepoznaje, i jedno vreme živi u Južnoafričkoj Republici, gde pokušava da se bavi muzikom, ali bez uspeha. Po isteku vize, odlazi u Mađarsku i ponovo se vraća umetnosti. Upoznaje glumca Milana Rusa i ljude okupljene oko tada amaterskog glumačkog društva. „Ubrzo nalazimo zakonsku mogućnost i u Pomazu registrujemo Srpsko pozorište ’Joakim Vujić’ kao profesionalnu instituciju. U svom daljem umetničkom radu bavim se komponovanjem scenske muzike i više mjuzikla, autor sam prve rok opere ’Pastir Vukova’, a u četvorogodišnjem periodu sam bio i direktor pozorišta.”

Nakon 20 godina plodnog rada, on se ipak odlučuje da se vrati u Suboticu.

U Budimpeštu se povremeno vraća, pošto tamo žive njegova deca, kao i unuke Laura i Olivija.

Povratak u Suboticu

Povratak u rodni grad predstavlja novi početak i na profesionalnom i na privatnom planu. Pravi novi dom sa svojom Ivanom i u njemu neizbežni muzički studio. Verovao je da postoji još ona iskra koja je nekada iznedrila prve muzičke grupe i festival „Omladina”. Na jubilarnom četvoročasovnom koncertu napravio je veliko okupljanje muzičara koji su nekada nastupali na „Omladini”, ali nove okolnosti izmenile su i fizionomiju festivala, koji nikada više nije vratio nekadašnji značaj.

Još jedan pogled unazad bacio je sa svojim bendom „Retro parti”, putovao ponovo po gradovima bivše Jugoslavije, a onda se vratio komponovanju. „Moje kompozicije su prihvaćene na konkursu koji su Kinezi raspisali za autore iz istočne Evrope. Sada sam im predao i ’Balkansku svitu’ aranžiranu za kineske instrumente i sada nestrpljivo čekam rezultate”, priča o projektu u kojem će ponovo krenuti nekim novim putem.

Prostor za mlade

Po povratku u Suboticu Gabor Lenđel imao je želju da formira centar u kojem će mlade grupe i pevači imati mesto gde da sviraju i da se druže. Od nekoliko gradskih političkih garnitura tražio je da za mlade otvore Dom vojske u centru grada, koji i dalje zvrji prazan, ali nijedna vlast nije prihvatila tu ideju. Nekoliko godina radio je s decom koja imaju neku vrstu invaliditeta, pravio s njima letnje muzičke kampove. Zbog previsokog gradskog zakupa ostao je i bez te prostorije. Lenđel i dalje ne može da prežali što u Subotici nema nijednog prostora gde bi mogli da vežbaju, sviraju i druže se mladi rok muzičari.

 

POLITIKA



KOMENTARI

  1. Slobodan kaže:

    Juče sam ga upoznao na jednom druženju uz ribu prženu u talandari…..

  2. Krešimir Matić kaže:

    O gospodinu već nekoliko godine slušam od prijatelja Vlade Čičeka lijepe priče. Želja mi je da ga upoznam pri dolasku u Zagreb.

OSTAVITE KOMENTAR

9 + 1 =

IMPORTANT! To be able to proceed, you need to solve the following simple math (so we know that you are a human) :-)

What is 10 + 11 ?
Please leave these two fields as-is: