Reditelj Haris Pašović je drugi put na Festivalu savremenog pozorišta „Dezire“, a u Subotici ko zna koji put. Za njega je Pozorište „Kostolanji Deže“, organizator festivala, i dalje jedno od najvažnijih u Evropi, jer je, poput nekadašnje scene koja je kreirala veliki deo kulturnog života Jugoslavije, nastalo i funkcioniše na tromeđi velikih kulturnih tradicija – rumunske, mađarske i srpske. U međuvremenu, Pašović je prošao mnogo. Publika „Dezirea“ je videli šta trenutno radi njegov „Ist-vest centar“ iz Sarajeva. Naredne godine Pašović će zabeležiti i drugi povratak, jer će voditi glumački master klas na Akademiji umetnosti u Novom Sadu…
Na predstavi „Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla“, publika se prelivala scenom „Jadran“ subotičkog bioskopa. Pomalo je bilo iznenađujuće gledati da je do spektakla ipak došlo, zahvaljujući veštim glumcima Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, i uspešno ukomponovanom dekoru savremenih multimedijskih mogućnosti pozornice.
Šta bi Mujo i Fata rekli kad bi saznali da su dospeli u pozorišnu predstavu?
– Oni su u predstavi, znaju da su u njoj. Mi smo to uz njihovo dopuštenje radili. Oni vole da budu u predstavi.
Ako utisak ne vara, trudili ste se da pozorište vratite publici?
– Teatar, između ostalog, treba da bude i mjesto dijaloga. To nije dijalog u smislu da publika priča, ali samim tim da su sa glumcima u istom prostoru, dijele iste probleme, stvaraju intimnost koji pojačava bliskost doživljaja.
Predstava ipak izlazi iz „maske“ vica i ulazi u onaj prostor direktne komunikacije, didaktike i edukacije u pogledu važnih pitanja?
– U onom dijelu gđe je politički govor, obraća se konkretnim zadacima. Nismo htjeli samo da identifikujemo problem, nego smo htjeli i da ga usmjerimo ka rješenju. U 20. stoljeću umjetnici su identifikovali problem, a u 21. umjetnici treba i da ponude rješenje, odnosno da odgovorimo na pitanja koja svi sebi postavljamo.
„Sedam dokaza zašto građani BiH ne žele promjene“?
– To je materijal sa „Fejsbuka“ koji rado dijele. To smo ugradili u predstavu.
Kakav je osećaj vratiti se ponovo u Suboticu, na Festival „Dezire“?
– Jedan kolega koji je došao iz Novog Sada na primjedbu da je publika divno primila predstavu rekao mi je da je to još uvijek ona stara, druga Subotica. Meni je ova publika bila prva Subotica. A „Dezire“ je napravljen i za publiku i za umjetnike, što je rijetko koji festival.
Kako je došlo do povratka u Novi Sad i na šta ćete se koncentrisati u radu sa studentima glumačkog master klasa novosadske Akademije umetnosti?
– Mene su tamo pozvali glumci s kojima sam ja počeo, koji su sada tamo profesori: Vesna Ždrnja, Jasna Đuričić, Boris Isaković, Predrag Momčilović. Ti ljudi su održali istu vatru, isti moral i isti pristup teatru, dubina pristupa umjetnosti, teatru pogotovo, ali i svim drugim umjetnostima. To je za mene povratak kući.
Dnevnik