Iz istorije Đurđina: Izgradnja crkve

12. maja 1935. godine na železničkoj stanici u Đurđinu okupila se ogromna svetina na čelu sa  Petrom Evetovićem, župnikom crkve sv. Marka u Starom Žedniku. Čekali su dolazak biskupa Lajče Budanovića, koji je vozom iz Subotice trebao da stigne oko pola tri.

 

Iz sela i sa okolnih salaša, uparađeni u najsvečano ruvo, još od jutarnjih sati se tu počelo okupljati  jedno šareno mnoštvo dece i odraslih, momaka i devojaka, pristiglih nešto pešice, taljigama ili fijakerima. Nepregledna kolona zaprega stajala je duž železničke pruge, a iz Bajmoka je pristiglo pevačko društvo “Neven”. Nije to mala stvar; u selo stiže biskup!

 

Lajčo Budanović (pravim imenom Ljudevit, 1873-1958), imenovan je za biskupa 1927. godine i za vreme svog biskupovanja preduzeo je gradnje brojnik crkava. Još 1941. godine planirao je otvoriti Biskupijsku klasičnu gimnaziju u Subotici, ali je do toga došlo dve decenije kasnije, tj. 1962. godine kada je sa radom počeo Paulinum (međubiskupijski zavod i jezična gimnazija klasičnog smera, za teološke i filozofske studije, za klasične jezike i za istoriju).

 

I zaista, tog 12. maja 1935. godine, oko pola tri popodne, na stanicu je pristigao voz sa visokim gostom koji je bio u pratnji trojice sveštenika: velečasnim Bertronom, Dulićem i Kopunovićem. Po izlasku putnika na stanicu, parnjača je po voznom redu, kloparajući i dimeći, nastavila svoj put preko Pačira i Moravice za Crvenku da bi nekoliko decenija kasnije svi vozovi na ovoj pruzi odjezdili u istoriju.

 

Na svega par stotina metara od železničke stanice bilo je mesto gde su iskopani temelji buduće crkve, pa je ubrzo počeo čin posvećivanja kamena temeljca za novu crkvu. Propoved je lično održao biskup Budanović koji je između ostalog rekao da ga: “boli i potiče da traži način kako bi svoje ovce spasio od propasti. Promišljajući tako dolazi na misao da Đurđinčanima sagradi crkvu, i da im pošalje svećenika, te da tako na Đurđinu stvori jedan centar, jedno zarište oko kojeg će se skupljati sve što katoličkim duhom diše. Hoće da se oko toga žarišta skuplja i othranjuje čist i moralno nepokvaren bunjevački naraštaj”. Biskup je blagoslovio zvono koje je darovao Marijan Jaramazović i posvetio je novu crkvu. Zaštitnik crkve će biti sv. Josip radnik.

Đurđinska crkva 1935. godine

Đurđinska crkva danas

Odluka da se gradi crkva u Đurđinu doneta je još 1923. godine, a razlozi su bili sasvim ljudski i logični. Stanovnici Đurđina nisu imali svoju crkvu i da bi prisustvovali misama morali su putovati do najbližih naselja: Bajmoka, Tavankuta ili Žednika. Osim toga na plodnoj zemlji u đurđinskom ataru, živelo je tada oko 3000 duša (danas ih tamo živi tek oko 1700), a živele su i brojne bogate zemljoradničke porodice koje su mogle i htele da finansiraju izgradnju crkve.

 

Na istorijskom zboru koji je održan u župi sv. Marka u Žedniku, te 1923. godine, izabrani su prvi članovi buduće crkvene opštine u Đurđinu i to: Lazo Dulić, Veco Dulić, Mate Dulić, Joso Tumbas Loketić, Joko Skenderović, Grgo Prćić, Ico Stantić, Stipan Poljaković, Bolto Ivandekić, Grgo Gabrić, Marko Horvacki, Đeno Šokčić, Marko Milodanović, Lazo Poljaković i Đula Milodanović.

 

1933. godine inženjer Bolto Dulić je izradio projekat crkve, a već s proleća 1935. godine (22. aprila) započeli su zemljani radovi. Orgulje su dopremljene i postavljene septembra 1939. godine, a blagoslov je obavio apostolski vikar Blaško Rajić.

 

Ostalo je zapisano da je Marijan Jaramazović za izgradnju crkve darovao jedan lanac zemlje (7.193,2 m2), Veco Prćić je dao u novcu oko 100.000 dinara, a čak je i biskup Budanović dao svoj lični doprinos. Naravno da su njegov primer sledili i drugi vernici, svako prema svojoj mogućnosti. Deset godina kasnije prikupilo se dovoljno novca da se sa inicijalne ideje pređe na realizaciju.

Isečak iz Subotičkih novina, maj 1935.

 

S obzirom da su Tavankutska (1910.) i Žednička crkva (1913.) sagrađene znatno kasnije od Bajmočke crkve (sagrađena 1778.), đurđinčani su svoju potrebu da budu u kući Božijoj zadovoljavali u bajmočkoj crkvi, ali se u njoj nisu osećali “kao kod kuće”.
Svake nedelje u bajmočkoj crkvi su služene tri svete mise, po jedna za svaki narod. Naime, u Bajmoku su od katoličkog življa stanovali Bunjevci, Mađari i Nemci i, naravno, svi su išli u istu crkvu. I tako, 1909 godine, đurđinčani su naumili da u crkvi podignu svoj oltar. Zatražili su i dobili dozvolu da oltar podignu i posvete Srcu Isusovom.

 

Kao poštovaoci Srca Isusovog đurđinčani su i u svojoj novoizgrađenoj crkvi s desne bočne strane podigli oltar Srcu Isusovom, kojeg je darivala Antonija Dulić. Na oltaru danas postoji natpis pričvršćen na desnom boku (kopija natpisa iz bajmočke crkve) sa sledećim tekstom: “Podignut od milodara Gjurgjinara na slavu prisv. Srca Isusovog g. 1909.

 



KOMENTARI

  1. MARKO GABRIC kaže:

    porodica Dulic je finansirala izgradnju oltara u Bajmockoj crkvi.

  2. Gjurgjinar kaže:

    Zanimljivo je da je isječak iz Subotičkih novina pisan standardnim hrvatskim književnim jezikom,a da se u tekstu navodi da su tu od katoličkog življa živjeli “Bunjevci,Mađari i Nijemci”.Kakva je ovo zbrka?Kako to da je taj tekst iz 1935.godine pisan hrvatski,a ne bunjevački kad je to bilo prije nego što je Broz prisilio Bunjevce da budu Hrvati(po ovim novokomponiranim “bunjevačkim povjesničarima”)?Izgleda da ovi lažu.

  3. JimmyQ kaže:

    postoje i puno stariji dokumenti i natpisi iz novina u kojima je pisano na hrvatskom jeziku…li je čak malo na ikavici a malo na ijekavici…

  4. Prisk kaže:

    Gjurgjinar:

    Zanimljivo je da je isječak iz Subotičkih novina pisan standardnim hrvatskim književnim jezikom,a da se u tekstu navodi da su tu od katoličkog življa živjeli „Bunjevci,Mađari i Nijemci“.Kakva je ovo zbrka?Kako to da je taj tekst iz 1935.godine pisan hrvatski,a ne bunjevački kad je to bilo prije nego što je Broz prisilio Bunjevce da budu Hrvati(po ovim novokomponiranim „bunjevačkim povjesničarima“)?Izgleda da ovi lažu.

    Vrlo jednostavno, jer su do tada bili Bunjevci a tek u to vreme počeli su prečasni biskup Budanović, koji se povezao sa Zagrebom, i drugi da ih “uče” hrvatskom! Pošto je posle Prvog svetskog rata postojala Bunjevačka prosvetna matica, u zgradi nekadašnjeg “Zvezda” bioskopa (dok ova lepa zgrada nije uništena,  u kovanom gvožđu na vratima još su se mogla videti slova B i M), a onda je 1933-34. godine uspelo biskupu da dođe u posed zgrade, i da preimenuje bunjevačku maticu u hrvatsku. Budanović je bio vrlo agilan pa je u dvorištu napravio i malu kapelu. Takođe je bio agilan u hrvatizovanju Bunjevaca, pod geslom okupljanja katolika koje su, naravno, isključivo hrvatski svećenici podučavali da su Hrvati, (u tom cilju je izgrađena i crkva u Đurđinu i druge), i to što čitate iz 1935. godine bili su još skromni početni rezultati. Kasnije, posle rata, “Zvezda” je nacionalizovana tako što je oduzeta biskupu i otvoren bioskop. Zagrebačkom eksponentu Lajči Budanoviću išla je na ruku tupava politika koju je Srbija u okviru Kraljevine Jugoslavije vodila prema Bunjevcima – u vidu svojatanja kao “Srba” i favorizovanja srbijanskih kadrova na opštinskim i rukovodećim službama u Subotici, pa se onaj bogatiji, bolje stojeći sloj Bunjevaca sve više okretao Zagrebu, gde su to jedva dočekali. Dok je trajala mađarizacija Bunjevaca, za vreme Austrougarske, i dok su bili u istoj državi, u Zagrebu im nije padalo na pamet da u Bačkoj na severu imaju “svoj narod” ni da im pomognu da se odupru, već su Bunjevci u toj borbi jedini oslonac imali u Srbiji. Zato su i 1918. izglasali zajedno sa Srbima ulazak Vojvodine u Srbiju, a preko nje u Kraljevinu. E, onda su se stvari promenile, pa u Zagrebu počinju da “brinu” o “svom narodu”. Bunjevačka deca idu sve više na studije u Zagreb, odlaze kao Bunjevci a vraćaju se kao Hrvati. Čak i pop Blaško Rajić se razočarao u jugoslovensku politiku pa je prešao Hrvatima, a posle šurovao i sa komunistima jer je shvatio da favorizuju hrvatstvo kod Bunjevaca. A on je imao veliki ugled i uticaj kod naroda. Posle Drugog svetskog rata je Broz čak doneo dekret da se svi koji se izjašnjavaju kao Bunjevci pišu kao Hrvati, i to je tačno, postoji odluka. I tako su se Bunjevci podelili, što se i po rezultatima poslednjeg popisa stanovništva može videti. 

  5. Bilo nekad kaže:

    Gjurgjinar:

    … Kako to da je taj tekst iz 1935.godine pisan hrvatski,a ne bunjevački …

    Imam utisak da je vaša konfuzija zasnovana na nekakvom nabeđenom predubeđenju tj. nepoznavanju istorijskih činjenica (ili vas činjenice ne zanimaju), ali da pokušam odgovoriti.

     

    Svojevremeno je u Subotici izlazio list pod nazivom “Bunjevačko žackalo(prvi broj izdat 03.02.1940.) koji u svom uvodniku  pod naslovom “Bunjevci na okup!” piše sledeće: “Kad je već i Neven otišao u Hrvate, to je urednik ovog lista rišio da izda pravi pravcati bunjevački list, koji će imati taj zadatak da kao jedini list bunjevačkih Bunjevaca….” 

    U kontekstu onog što je napisano i datuma kada je napisano, proizilazi da trzavice na relaciji Bunjevac vs. Hrvat traju i pre Broza i pre “ovih novokomponovanih povjesničara”, kako ste napisali.

    Dakle, da budem do kraja jasan i da pokušam odgovoriti na vašu nedoumicu, te daleke 1935. godine Subotičke novine, Neven, Naše slovo, pa i Subotički Športski list su važili kao glasilo ovdašnjih Hrvata.

    Inače, Subotičke novine iz 1935. godine, prema sadržaju tekstova koje su donosile, bile su u službi katoličke crkve i nisu donosile vesti u smislu informisanja nego su tumačile događaje onako kako je uredništvo lista smatralo za shodno… (?)

    Onaj drugi deo teksta koji govori da su svete mise u bajmočkoj crkvi (izgrađena je  1778.) služene za Bunjevce, Mađare i Nemce (Švabe), govori o periodu pre 1909. godine.

    Uz malo poznavanja istorije shvatate da je to bilo pre početka I svetskog rata u kojem je bivša K und K monarhija Trijanonskim sporazumom rasparčana, a današnja teritorija Subotice pripala kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. U istorijskim izvorima pre početka XX veka nigde nisam pronašao da se pominju Hrvati nego isključivo Bunjevci.

    Možda nisam u pravu, ali biće mi veliko zadovoljstvo da mi ustupite dokument koji tvrdi suprotno. Još veće zadovoljstvo će mi biti da pribavite neke stare fotografije i priče o Đurđinu, pa da je zajednički ispričamo.

     

    Mi koji ovde pišemo nismo politički ostrašćeni, nismo istoričari, a teme koje obrađujemo nisu od naučnog niti od istorijskog značaja. Prevashodan cilj je da se stare priče pronađu i na savremeni način prepričaju i tako otrgnu od zaborava…  Zato molimo sve posetioce da ovu rubriku o staroj Subotici ne “zagađuju” dnevnopolitičkim trzavicama. 

     

  6. Gjurgjinar kaže:

    Za vrijeme Broza,negdje oko 1955.Bunjevcima je zabranjeno govoriti hrvatski i nametnut im je srpski jezični standard.Ukinut je hrvatski jezik u školama.Dakle,nikako se ne može govoriti o favoriziranju Hrvata od strane komunista.To je neosnovana konstrukcija iz neke podle kuhinje.

  7. Prisk kaže:

    Gjurgjinar:

    Za vrijeme Broza,negdje oko 1955.Bunjevcima je zabranjeno govoriti hrvatski i nametnut im je srpski jezični standard.Ukinut je hrvatski jezik u školama.Dakle,nikako se ne može govoriti o favoriziranju Hrvata od strane komunista.To je neosnovana konstrukcija iz neke podle kuhinje.

    Nije tačno! Dokažite takvu tvrdnju, dajte neki dokument o “zabrani” i “nametanju”. Ono što je bilo jeste da je u škole uveden književni SRPSKOHRVATSKI jezik, čiji je pandan u hrvatskoj bio HRVATSKOSRPSKI. Mi smo se ovde držali SRPSKOHRVATSKOG do kraja (Jugoslavije), a u Hrvatskoj on je ubrzo postao samo HRVATSKI, ono “srpsko” se prećutno izgubilo. Prema tome nije Bunjevcima nametnut “srpski jezički standard”. I nije ukinut hrvatski jezik u školama nego ustanovljen SRPSKOHRVATSKI. A o “favoriziranju” Hrvata od strane komunista mogu se napisati vrlo ozbiljne i debele knjige.

  8. Prisk kaže:

    By the way, nema nikakve političke ostrašćenosti niti treba “zagađivati” ovu rubriku dnevnopolitičkim trzavicama, već treba objektivno i kroz argumente gledati prošlost. Činjenice su činjenice, i da je posle rata izlazila “Hrvatska riječ”, koja je 1954. postala “Subotičke novine”, i da smo imali Hrvatsko narodno kazalište u gradu u kojem su Mađari, Bunjevci i Srbi činili ogromnu većinu! Kao i da je Broz imao neskrivenu ambiciju u posleratnim godinama da ove krajeve priključi Hrvatskoj a za to mu je, kao alibi, osim pomenutih institucija, bilo potrebno da naredi da se prilikom popisa stanovništva svi koji se izjasne kao Bunjevci automatski vode kao Hrvati. Kako se od toga i pod kojim okolnostima odustalo, negde između Informbiroa i Staljinove smrti ili posle nje, druga je priča…

  9. Gjurgjinar kaže:

    Prisk:

    By the way, nema nikakve političke ostrašćenosti niti treba „zagađivati“ ovu rubriku dnevnopolitičkim trzavicama, već treba objektivno i kroz argumente gledati prošlost. Činjenice su činjenice, i da je posle rata izlazila „Hrvatska riječ“, koja je 1954. postala „Subotičke novine“, i da smo imali Hrvatsko narodno kazalište u gradu u kojem su Mađari, Bunjevci i Srbi činili ogromnu većinu! Kao i da je Broz imao neskrivenu ambiciju u posleratnim godinama da ove krajeve priključi Hrvatskoj a za to mu je, kao alibi, osim pomenutih institucija, bilo potrebno da naredi da se prilikom popisa stanovništva svi koji se izjasne kao Bunjevci automatski vode kao Hrvati. Kako se od toga i pod kojim okolnostima odustalo, negde između Informbiroa i Staljinove smrti ili posle nje, druga je priča…

    Broz “naredio Hrvatima da se izjasne Hrvati”.Svašta!Pa kako bi se drugačije trebali izjasniti?!Transformacija Hrvatske riječi u Subotičke novine također je bio jedan element dekroatizacije Bunjevaca pod firmom “srbohrvaštine”.

  10. Prisk kaže:

    Gjurgjinar:

    Prisk:

    By the way, nema nikakve političke ostrašćenosti niti treba „zagađivati“ ovu rubriku dnevnopolitičkim trzavicama, već treba objektivno i kroz argumente gledati prošlost. Činjenice su činjenice, i da je posle rata izlazila „Hrvatska riječ“, koja je 1954. postala „Subotičke novine“, i da smo imali Hrvatsko narodno kazalište u gradu u kojem su Mađari, Bunjevci i Srbi činili ogromnu većinu! Kao i da je Broz imao neskrivenu ambiciju u posleratnim godinama da ove krajeve priključi Hrvatskoj a za to mu je, kao alibi, osim pomenutih institucija, bilo potrebno da naredi da se prilikom popisa stanovništva svi koji se izjasne kao Bunjevci automatski vode kao Hrvati. Kako se od toga i pod kojim okolnostima odustalo, negde između Informbiroa i Staljinove smrti ili posle nje, druga je priča…

     

    Broz „naredio Hrvatima da se izjasne Hrvati“.Svašta!Pa kako bi se drugačije trebali izjasniti?!Transformacija Hrvatske riječi u Subotičke novine također je bio jedan element dekroatizacije Bunjevaca pod firmom „srbohrvaštine“.

    Pa sad, mogao im je Broz i narediti da se izjasne kao Srbi, ili Kinezi da je hteo, ali nije hteo. Čim je to bila naredba, znači da se nisu Hrvati upisivali kao Hrvati nego su Bunjevce prevodili u Hrvate. “Dobrovoljno”, kontam. Tako su i za vreme Madžara Josipi postajali Jožefi, Đeno-Jene, Antun-Antal itd. – vodili se kao Madžari. A oni Bunjevci, vazda i navik bili! Toliko si ostrašćen da s tobom nema pametnog divana. 

  11. Gjurgjinar kaže:

    Izgleda da i ovaj site podržava srbijanski državni politički nakaradni projekat samosvojne “bunjevačke nacije”,a tu onda svaka vjerodostojnost prestaje kao i svaki smisao dijaloga.

  12. Prisk kaže:

    Ta da, baš je bunjevačka nacija “srbijanski nakaradni projekat”, nisu imali preča posla. Ti ko Lala: E sad više neću ni onako kako ja oću! Vratite mi moje krpice, neću više da se igram do god pominjete Bunjevce! Divan ko razgovor. E, moj, Gjurgjinar, šta ti kažu baća i nana?

  13. Gjurgjinar kaže:

    Baš baćo i nana neće ni da čuju da jim kogod kaže da nisu Hrvati,ni slučajno!

  14. T-bone kaže:

    Ovako je bilo za vrime Madžara
     

  15. Prisk kaže:

    T-bone:

    Ovako je bilo za vrime Madžara

     

     

    Eto, Gjurgjinar, još su i Madžari razlikovali Bunjevce od Hrvata. Ajd sad, šah-mat!

  16. Gjurgjinar kaže:

    Da,da…naravno.Ali baš to što su “još Madžari razlikovali Bunjevce i Hrvate” znači upravo da su Bunjevci i Hrvati jedno isto!A ti razmisli zašto,ako ti novokomponirani “memorandumski Bunjevci” nisu isprali mozak!

OSTAVITE KOMENTAR