„U pozorišnom foajeu već nekoliko godina pažnju posetilaca privlači maketa budućeg pozorišta. Još 1970. godine je rešeno da se izvrši potpuna rekonstrukcija sadašnje pozorišne zgrade u građevinu u čisto baroknom stilu. Tom prilikom bi se podigao još jedan sprat, sazidala bi se još jedna pozorišna sala, kao i prostorije za potrebe Dečjeg pozorišta. Predviđena je i letnja pozornica sa pokretnim krovom u dvorištu. Nacrte za rekonstrukciju zgrade izradio je Nebojša Delja, arhitekta iz Beograda.
Ta velelepna zgrada, taj divni san, po svemu sudeći postaće stvarnost tek za nekoliko godina, na radost svih radnih ljudi Subotice, a pogotovo ljubitelja pozorišta.“
Kada je ovo napisano i štampano u jednoj brošuri, bila je sasvim utemeljena nada Subotičana da bi, kako kaže – taj divni san, mogao postati java za koju godinu. Međutim, umesto izgradnje nove zgrade teatra, urađena je restauracija stare. Obnovljena je farba, postavljene su nove tapacirane stolice i instalacija, a Subotičani su ponovo otkrili kakav raskošni luster ima velika dvorana. Tada se pružila prilika da posle više godina kristalni luster bude detaljno očišćen. Nakon toga niko nije mogao da ga prepozna.
Bilo je to polovinom sedamdesetih. Nije prošlo ni petnaest godina a pozorišna sala je zaključana zbog opasnosti od rušenja. Ponovo je počelo da se govori o novoj zgradi. Na tribini povodom predloženog projekta Hupko Ištvana i njegovih saradnika, okupili su se eminentni pozorišni stručnjaci i subotičke arhitekte. Složili su se tada oko toga da mora da se gradi iz temelja. Zidovi su bez horizontalnog ukrućenja i ne mogu se nadgraditi, objekat nema seizmičku otpornost, raspored prostorija je nefunkcionalan…
Jedna ideja iz 1923. godine
Ova javna rasprava je došla u vreme najvećih uspeha pozorišta Ljubiše Ristića i trendova u scenskoj umetnosti koji su klasično uređen prostor smatrali za „kutiju“. Novu scenu mnogi su zamišljali kao veliki funkcionalan prostor koji bi se mogao prilagođavati raznim projektima odnosno novom konceptu pozorišta. S druge strane Zavod za zaštitu je čvrsto stajao na stanovištu da izgled sale mora biti kao onaj iz 1905. godine.
U godinama koje su došle, i od ove ideje je ostao samo nacrt. Težište rasprave je premešteno na spoljašnjost građevine. U suštini, mišljenja su se podelila na one koji su smatrali da zgrada pozorišta mora da zadrži stari izgled, i one koji su želeli da u staro unesu elemente novog. Barokno zdanje sa početka priče više niko nije pominjao.
Lansky
KOMENTARI
OSTAVITE KOMENTAR
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali.
Moram priznati da mi je izuzetno drago sto ovaj projekat nije izveden.
Po meni, arhitektonski kvalitet NPa je taj sto su ti stubovi sa timpanonom nekako suptilni, ovaj barokni projekat bi unistio tu suptilnost.
Projekat pozorista koji se trenutno izvodi je potpuno druga prica, cini mi se da ce zadnji deo pozorista (ona gromada) samo dodatno da naglasi te stubove.
To moze i sada da se primeti kada se krecete Malim Korzom, jos su te mase nekako zakrivljene u nekoj svojoj perspektivi, meni deluje odlicno.
Ovo sra..e sto se sada godinama dovrsava je ruglo centra grada. Podseca me na ono ruglo od pozorista u Rumi, samo nju ne naruzuje toliko jer je i sama ruzna.
skromno cu postaviti pitanje GDE SE NALAZI MAKETA – pre rusenja verovatno je NEKO spasio iz sala koji je bio ulaz na PARTER – MOZDA NEZNAMO IZNAD je bio BALKON, a jos iznad galerija, Ipak je dokumenat istina u tri dimenzije – ako nema makete tada je slika iz Arhive Dietrich jedini dokumenat koji je ostao. DGY
Poštovani Anonimni,
Maketa već nije bila u crvenom foajeu kraljem devedesetih.To sigurno znam, jer sam radio u to vreme u pozoristu. Moj deda, koji je bio glumac, negde u pozoristu našao i pokupio 5 stubova koji do dan danas stoje u mojoj vitrini za knjige kao uspomena. Tako da koliko ja znam samo je to ostalo od makete. GCS