Eolska erozija je velika pretnja gradu za koju je još pre 2,5 veka znala Marija Terezija, pa je dala nalog da se cela oblast pošumi. Drugo veliko pošumljavanje počelo je 1840. godine i trajalo gotovo 60 godina. Subotičke šume su sve do 1896. godine bile isključivo vlasništvo grada, a „Planom gazdovanja šumama slobodnog kraljevskog grada Subotice“, iz 1901. godine, šuma prelazi u ruke raznih „gazdinstava“ i „upravljača“ nakon kojih šuma polako ali sigurno počinje da nestaje…
.Završetak II svetskog rata, kraj borbi za život, bio je početak borbe za preživljavanje…
.Jesen se te daleke 1944. godine primakla Subotici i njen hladni dah se polako uvlačio u kosti. Saobraćajna infrastruktura, pre svega železnica, bili su devastirani tokom povlačenja okupacionih snaga, pa je dopremanje ogreva, pre svega uglja ili drva, bilo železnicom ili drumom, iz Bosne ili centralne Srbije do Subotice, bila „nemoguća misija“ za novoformiranu narodnu vlast. A moralo se preživeti…
.Gradski Narodni odbor je osigurao 15 traktora za dovoz posečenog drveća iz šume. Drva su privremeno smeštena u velike magazine „Potrošačke zadruge“ (bivša drvara Lendvai), odakle se ogrev kasnije distribuirao ka svim drvarama, a onda na „tačkice“ izdavao građanima prema broju članova porodica i prema broju prostorija na koje su po zakonu imali pravo(!).
.Iz novinskog teksta se vidi da je planirano da se poseče oko 1500 vagona drva. Koliko je zaista posečeno i koje su bile stvarne potrebe građanstva nije objavljeno…
.Seču drva su organizovano obavljali dobrovoljci, najčešće cela porodica. Umesto nadnice u novcu, drvoseče su kao nagradu dobijali granje za loženje. Uz pripadajuće „tačkice“ ovaj „dodatak“ u granju donosio je veću sigurnost da će porodica preživeti do proleća, barem što se tiče grejanja…
.Svi koji su posedovali zaprežna kola dobili su radnu obavezu da vrše prevoz posečenih drva do grada, ali se mnogi paori pobuniše jer ispunjavanje radne obaveze istovremeno znači zapostavljanje sopstvenih poseda, a za oštećenje na kolima nije bilo nikakve naknade…
.Da bi ublažili sve izrazitije negodovanje paora, vlasti su uvele nadnicu za prevoz u iznosu od 15 dinara. Da lakše shvatite paritete tog vremena evo pijačnih cena; 1 kg krompira koštao je 4 dinara, 1 kg pšeničnog brašna 12 dinara, kilogram belog luka 23 dinara, par pilića 70-160 dinara…
Naravno, većina paora je odbila radnu obavezu pa su ubrzo otpočeli sudski procesi koji su propraćeni medijskom harangom o „hapšenju sabotera i reakcionih elemenata“. Na kraju se ova priča o dovozu posečenih drva završila sa onih 15 ranije pomenutih traktora…
.I pre nego što pomislite kako su šumu posekli „partizani“, evo vam dokaza o demokratskoj „partizanštini“ koja traje i traje i traje… ?! Novinski članak iz „Blica“ iz 2008. godine – Šumu pretvorili u ledinu
Odlican clanak. EU dugorocno planira i potpomaze zemlje sa ispod prosecnim postotkom posumljenosti (prosecna posumljenost u EU je 32%, u Vojvodini 2,8%). Najverovatnije masovno posumljavanje Vojvodine a time i Opstine Subotica usledice upravo pod pritiskom EU kada pocnu pregovori o pridruzivanju. Nazalost mi nismo sposobni sami da resimo svoje probleme pa nam moraju drugi naredjivati i terati nas da se menjamo, ucimo i gradimo svoju odgovornost i svest prema sebi samima i zivotnoj sredini kako bi nam zivot bio kvalitetniji.
Šuma kao prirodno bogatstvo plaćala je cehove ratova.
Tako je bilo poslije I i II svjetskog rata pa i ovih skorašnjih na prostorima ex-YU.
U vremenu mira ulagalo se u šume jer je to donosilo i donosi višestuku korist pa i dobit. Šume zadržavaju zemlju, vodu, postaju staništa ptica i ostale divljači a kažu da nam donose i kiseonik.
Oni koji donese odluke o ulaganju u šume nikad neće napraviti grešku jer investicije u šume nisu nikad propale.
Bilo je dosta šumara po prezimenu Poljaković, Antunović, Blesić a doajen je bio Laza Poljaković koji je govorio prvo se posadi tri drveta iz rasadnika tek tada se ide u seču na jedno drvo. Bila je još jedna zlatna izreka da u ovim krajevima je prvo šumar, pa opet šumar tek posle dolazi gradonačelnik. Ovo sam sve izrekao jer sam radio u Šumskom gazdinstvu. Ipak kako smo izgubili ZELENU KUFLU IZNAD GRADA. kada su gradili gradsku kuću od 1908 – l912 prodavan je pesak sve do Kelebije sada su tamo već kuće vikendice, tada je od Dudove šume pa do severa iskrčena šuma. Imamo delove Bukvać, Hrastovača pa tamo je bila ta plemenita šuma. Ipak Staljinizam je učinio svoje 1948. godine i nešto kasnije pošto smo očekivali napad sa granice, vojska je krčila šumu. Kasnije se sve manje sadilo čak je i AGROS zagovarao voćnjake, SLOVIN plantažu grožđa, a šuma je nestajala. Bagrem je bio nekada da zadrži eroziju peska, sađen oko salaša, a sada nema ni salaša ni bagrema. Bila je akcija GORANA ni toga više nema. DGY