Suboticu kao višenacionalni grad Subotičani uzimaju zdravo za gotovo. Tek kada upoznaju neku drugu sredinu koja nije šarolika na taj način, ili neko sa strane pokuša da im objasni kako doživljava posebnost ovog dela zemlje, tek će onda skromno priznati da im je drago što stvari stoje tako, što njihova varoš ima nešto po čemu je prepoznaju.
Ipak, pošto se radi o starosedelačkim narodima, oni su prilično slični. Jeste da ima dana u godini kada se deklarišu i nacionalno ali se ljudi radije grupišu po drugim osnovama. Ili ih spajaju interesovanja ili su to interesi.
Za one generacije koje su bile zagledane u svetske metropole, pojam „višenacionalno“ je predstavljao nešto više. Ta slika je podrazumevala i druge rase, hranu, natpise…sve u svemu, jednu dinamiku života koju smo poznavali uglavnom sa filma.
Leto 1984. godine
Socijalistička svakodnevnica nam je bila dosadna, međutim, nismo ni mi bili na kraju sveta. Setimo se samo Poljaka koji su redovno dolazili u Suboticu da trguju, zatim crnih studenata iz Afrike kojih nije bilo puno ali su svojom pojavom dali ovom gradu delić kosmopolitske atmosfere, a na kraju i Arapa, posebno Libijaca, kojih je bilo najviše.
Otkud toliki Libijci kod nas?
Početkom osamdesetih godina, Republički zavod za međunarodnu naučnu, prosvetnu, kulturnu i tehničku saradnju, potpisao je sporazum sa Upravom železnice Libijske Džamahirije, da u našu zemlju dođu njihovi đaci koji bi se ovde školovali za železnička zanimanja. Dobar broj njih je dodeljen Subotici, odnosno MESŠC-u. Za sve usluge koje je Centar za obrazovanje trebao da pruži, na godišnjem nivou je dobio 700 000 dolara. Te preko potrebne devize dobila je subotička privreda, ali je zato grad trebao da obezbedi odgovarajući standard, koji je bio nešto viši nego što su imali naši đaci i studenti. Zato je palićki hotel „Sport“ pretvoren u đački dom, a restoran „Fontana“ je organizovao ishranu.
Tako je počeo suživot mladih Subotičana i Libijaca, najpre na distanci, jer su prve godine učili jezik, a nakon toga su i oni postali deo kolorita ovog grada. Bili su lako prepoznatljivi, po svojim loknama. Svi do jednog kovrdžave crne kose, nisu imali puno izbora prilikom odabira frizure. Berberin Šanjika Šebek radio je tih godina na Paliću kada su mu stigle mušterije sa Severa Afrike. Žalili su mu se da retko ko ume da ih ošiša, pa je čika Šanjika uveo u upotrebu posebno širok i redak češalj kako bi uspešno formirao loptastu formu koja se traži.
I oni bi mogli da pričaju kako su doživljavali nas Subotičane tih godina. Otišli su, čini se odjednom. Da li se njihovo školovanje završilo ili je to imalo veze sa kratkim ratnim sukobom koji je Libija imala sa Sjedinjenim Državama u proleće te 1986. godine… Ne znamo šta je posle bilo sa njima. To su ljudi koji su naučili naš jezik i ovaj grad vezuju za svoj najlepši period u životu. Ko je imao kontakte sa Libijcima u vreme raspada Jugoslavije, mogao je da vidi koliko oni pažljivo prate situaciju kod nas i, za razliku od većeg dela sveta, ne zauzimaju stranu i ne podležu stereotipima već pokušavaju da budu objektivni, koliko je to tada bilo moguće.
Kasnije je i njima „zaigrala mečka“ pred vratima. Nije lako razumeti šta se kod njih dešava i kuda to vodi. Sve su to razlozi da uspomene na osamdesete danas izgledaju još lepše, kada ratovi nisu bili ni na vidiku, kada se činilo da budućnost obećava mnogo toga. Ako ništa drugo, mladi su uvek imali pred sobom vreme, i argument – „nešto će već biti“.
Lansky
KOMENTARI
OSTAVITE KOMENTAR
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali.
Da li se secate registracija automobila koje su pocinjale sa RP? Te automobile su mahom vozili Libijci. Zvali smo ih „Libosi“ (iz nekog razloga), ali mislim da taj naziv nije bio uvredljiv. Vise puta smo pricali sa njima, bilo na engleskom, ili na srpskom sa onima koji su ga naucili i uvek je to bio prijateljski razgovor. Danas potpuno drugacije gledamo na ove migrante, ali se i oni drugacije ponasaju. Policija bi bar trebala da ih natera da postuju saobracajne propise jer ce postati nemoguce voziti putevima koje oni koriste kao korzo.
Bio je jedan koji se mislim zvao Nabil i vidjao sam ga u teretani, cini mi se da se tu i ozenio. Kad je poceo rat valjda je otisao u Nemacku. Sad vec nisam siguran i jedan sto je drzao menjacnicu. Od mog drugara otac je bio instruktor i za Libijce je govorio da su toliko tehnicki neobrazovani da ce kasiku pokvariti a da im je lenjost legendarna. Ko zna, nafta je po meni za arape pomalo i prkokletstvo.
Bilo ih je mnogu u to vreme u našoj zemlji. Sa nekolicinom sam studirao u Beogradu. Po dolasku bi prvih godinu dana učili jezik, a potom bili upisani na fakultet. Školovali su se u VVA u Zadru za pilote i navigatore, a verujem i u drugim rodovima tadašnje JNA.
Gadafi je osmislio sistem za snabdevanje vodom za domacinstva i poljoprivredu. Nije bio sebican, pa je hteo tu vodu distribuirati i susednim zemljama jer Libija ima velike rezerve podzemnih voda. Proizvodnjom hrane, uz velike naftne resurse bi bila potpuno samodovoljna, a to se zapadu nikako nije dopadalo. Zato je i unisten Gadafijev rezim. Jeste bio apsolutisticki, ali demokratija ne lezi svim narodima (cak ni nama). Za demokratiju je potrebno visevekovno iskustvo koje je postepeno gradjeno. Narodi koji su navikli na apsolutizam demokratiju obicno pretvore u kriminal i korupciju.
„Od mog drugara otac je bio instruktor i za Libijce je govorio da su toliko tehnicki neobrazovani da ce kasiku pokvariti a da im je lenjost legendarna.“
postoji hipoteza da su zbog korupcije takvi u većem procentu dolazili ovde. u to vreme u libiji je verovatno odlazak u jugoslaviju na školovanje bilo vrlo poželjno, mesta je bilo malo, interesanata mnogo više što je u korumpiranom društvu značilo da su bila birana deca roditelja koji su mogli da ih proguraju. deca partisjkih poslušnika i poltrona, raznih korumpiranih snalažljivih njuški, muljatora i slično.
po principu kakvi roditelji takva deca nisu nam stigli baš najbolji. ko zna, možda ima nešto u tome.
@amacak…Libijci su imali mogucnost da besplatno studiraju u svojoj zemlji, a ako su hteli pohadjati fakultete kojih nije bilo u njihovoj zemlji, drzava im je davala subvencije. Zato su njihovi studenti dollazili puni para, a cak je i Subotica od toga imala koristi.
Prvi Arapi koje sam svesno doziveo i registrovao bili su Alzirski ranjenici i rekonvalescenti iz Francusko – Alzirskog rata negde u drugoj polovini 50-tih godina a koji su bili smesteni na Palicu. Bilo je to jedno prilicno zatvoreno drustvo bez nekih kontakata sa domicilnim stanovnistvom. Obicno ih se moglo videti po lepom vremenu kako setaju po parku ili pored jezera. U samom gradu nikada ih nisam video. Otvaranjem ekonomskog fakulteta u Subotici i organizovanjem Pokreta nasvrstanih u Beogradu, u nas grad pocinju pristizati prvi studenti iz nesvrstanih zemalja, dakle uglavnom iz Azije i Afrike. Izmedju Suboticana i stranih studenata nije bilo nekih animoziteta, pre bi se reklo postojala je jedna doza izvesne radoznalosti. Naravno kolale su razne price i legende, tadasnje fake news, o basnoslovnim stipendijama koje nasa zemlja daje tim studentima, koji u stvari uopste ne studiraju nego samo podnesu index na potpis o polozenom ispitu, pa sve do prve crne bebe u nasem porodilistu. Medju njima je bilo stvarno ambicioznih i vrlo sposobnih ljudi sa jasnim i konkretnim ciljem da jednog dana diplomiraju i kao takvi postanu deo drustvenih elita u svojoj domovini. Narvno blo je i onih koji su studije dozivljavali kao malo avature i razbibrige u inostranstvu, pa dok traje – traje. Kod mnogih ljudi koji dolaze sa Orijenta i pretezno muslimanski obojenih zemalja karakteristican je duboko fatalisticki odnos prema svetu i zivotu. Oni zive prema maksimi – sve je u Bozjim (Alahovim) rukama i sta ima tu covek da menja ili da sam sebi kroji sudbinu. Bog dao – Bog uzeo. Strogi arhaicni religiozni propisu su mozda nekada i bili potrebni da regulisu suzivot pustnjskih plemena ali u danasnje vreme su prije jedna kocnica svakom napretku, nego motor prosperiteta. Svakoj drzavi je u interesu da ima sto je veci moguci broj stranih studenata jer kroz njihovo obrazovanje siri i svoj uticaj u inostranstvu pogotovu svoju tehniku i nauku i time naravno i ekonomiju. Stuent koji je tehnicke proizvode i proizvodne tehnologije naucio i upoznao u zemlji studiranja, ce uvek prvo primeniti upravo ono znanje koje je za vreme studija upoznao i naucio. Zbog toga nije nikakvo cudo da su u tadasnjem SSSR-u izgradili poseban univezitet (Patris Lumumba) samo za strane studente. Na taj nacin su Sovjeti izbegli mesanje domacih sa stranim studentima i ujedno strane studente indoktrinirali svojom ideologijom. U nasoj zemlji nije bilo ideoloske indoktrinacije ali je u svakom slucaju postojala zelja i namera plasiranja nase tehnike i nasih tehnologija. Zbog svega toga je recimo tolerisana Gadafijeva fasistoidna politika i njegovi agresivni planovi o Panarapskoj Dzamahiriji koja bi obuhvatala celi Arapski i islamski svet, naravno sa njim na celu. Diktator ili ne, glavno da je dobro placao i cela tadasnja SFRJ ekonomija je lepo zaradjivala u Libiji. Zbog toga su mu i tolersine razne eskapade, teroristicki napadi i diplomatski gafovi. Niko nije imao nista protiv da dolazi sa karavanom kamila u Beograd i u Pionirskom parku razapne svoju beduinski cergu kao privremenu rezidenciju za njega i njegovu mnogobrojnu pratnju u cijem sastavu je bio i njegov putujuci harem.
Subotica je uvek bila otvoren grad, širila ruke, otvarala srce za ljude sa svih meridijana. Razmjenjivali smo iskustva, običaje, dopunjavali se, radovali stranim studentima. Neki su se i zaljubljivali, osnovali brakove. Rat i ekonomske krize, zadnjih tridesetak godina su nas izbacile iz koloseka, pa smo postali sve više zatvoreni, skeptični, uplašeni za nove izazove, nepoznanice. Većina se zatvorila u kuću gleda svoja posla i čeka neka bolja vremena, kada će moći opet bezbrižno putovati, primati goste, pričati o nekim laganijim životnim temama da nisu politika i virusi. Biće bolje, neko viče..
Predavao sam im stručne predmete u MEŠC – u.
U to vreme zivela sam u njihovom komsiluku
na Vikend naselju,bili su dobri momci.Dosta palickih cura je bilo u vezi sa njima,neki su se i ozenili satim curama.Jedna je otisla za Libiju ali se posle par godina vratila sa decom kuci.Dvojica su ostala u Subotici i dan danas ih ponekad vidjam.
Cerka mi je tada bila 4 godine,kad god smo se zadesili u prodavnici sa bilo kim od njih uvek je dobivala brdo slatkisa od njih.
I stalno je pitala znasto su neki tako crni,upocetku ih se bojala ali vremenom ih je i ona zavolela.
@Ris…Mi smo oduvek lepo docekivali sve koji su dosli i imali smo prijateljske odnose. Onog momenta kada su pridoslice pocele menjati nas grad na gore, nama se to nije svidelo. Sada nam se spocitava da ne volimo pridoslice, a samo zelimo da zadrzimo svoj nacin zivota. Oni kojima je strano „Dobar dan“ i „Hvala“ preporucujem neku divljinu gde ce se bolje osecati.
Bilo ih je najviše na građevinskom!
Čuveni Pelestinci: Wallid Husein, Abu Musa, Abdel Jawad.
Te Akinola Ade Jozef iz Nigerije na G faxu…
Bilo je i Grka iz Soluna, čuveni Alex..
Pa cijela Ekipa iz Alžira na G faxu.
Te čuveni mali Čovek Sami iz Sudana….
A sa železničke bilo je celo odeljenje.
Upoznao sam Ajada…
Ajad je bio kao lutka. Ali, Sani, Haruna, veliki Sani, dva Hakima, Kader, Naser, Attou, Ben, Murad…
Uh, bilo ih je baš. Ja sam i danas sa nekima u kontaktu.
@Kertvaros…Libijci su bili izuzetak. Bili su kulturni, imali su malo cudne frizure, a najvise nam je smetalo sto su muvali nase cure. Ne zelim biti neposten, mnogi od njih su bili frajeri i bili su nam konkurencija na neki nacin. Mislim da smo mi vise preterivali kada vidimo neku nasu sa nekim od njih. Ostalo je sasvim dovoljno devojaka za nas koji smo znali da smuvamo. Oni smotani su ostali sami i znam nekoliko njih. Nisu homici, vec jednostavno ne znaju smuvati devojku.
Subotica je najljepši grad bivše Jugoslavije, družio sam se sa tim momcima od 82 do 86, Muhamed Ibrahim, Hakim itd, išli smo u diskoteku Amor na Palicu. Pre neki dan posjetio sam Suboticu poslje puno godina, jako je lijepo taj osjećaj…ali nikoga nisam mogao da nađem poznatog. L.P
Istotako drugar mi je preko folklora bio jednom ili dva puta osamdesetih u Libiji i pricao je da su bili vrlo lepo primljeni .
@ Trovach
Nisam neki narociti poznavalac niti strucnjak za Arapski svet, ali koliko je meni poznato oni su svi jedan semitski narod kojemu je koheziona sila zajednicki (isti) jezik sa regionalnim dijalektima i zajednicka religija. (Islam) O nekim kulturnim razlikama od jedne Arapske zemlje do druge, meni nije poznato, tim pre jer to nisu nikakve posebne zemlje nastale istoriskim procesima i kulturnom diferencijacijom, nego su to relativno nove drzave sa proizvoljno povucenim granicama, obicno lenjirom na geografskoj karti od strane nakadasnjih kolonijanih osvajaca, kojima je vise odgovaralo Arapski svet rascepkan u vise manjih ili vecih drzava, po mogucnosti medjusobno zavadjenih. Prema tome ja sam misljena da medju Arapima nema neke kulturne razlike, bez obzira iz koje drzave dolaze. Jedino postoji mogucnost kulturoloskih razlika na relaciji selo – grad i regijska razlika izmedu jenog relativno modernog i jednog ultra – otodoksnog Islama To su ujedno i razlike u ponasanju Arapskih grupacija.odredjenih regiona. Uz sve to ide i porodicno poreklo i socijalni status pojedinca sto stvara izvesne razlike na drustvenom planu. Rivalitet i ljubomora izmedju mladih ljudi kada su devojke u pitanju je svuda evidentan, on moze biti izmedju momaka iz dve susedne ulice ali isto tako i sa dva kontinenta. Sve dok ne pocnu sevati nozevi i sakupljati se po ulicama mrtvi i osakaceni, tome se ne moze nista ozbiljnije zameriti.
Jedan od najlepših perioda moga života je upravo taj, Došla sam u ovaj Grad na Građevinski fakultet upravo te daleke 1982. godine. I na našem fakultetu je bilo stranaca, uglavnom Iračani. S obzirom da je poznata diskoteka na Paliću bila „Amfora“, odlazili smo tamo kao studenti jer je „Largo“ bio „rezervisan“ samo za krem društvo subotičana. U „Amfori“ smo bili svi isti , među nama i srednjoškolci iz Libije. Upoznala sam i ja dosta njih, pamtim Alija i Ibru, Alrabti Ibrahim je ostao da živi ovde, oženio se. Ne znam šta se desilo sa Alijem, ali Ibro je i dalje moj prijatelj, zaposlio se u Libijskoj ambasadi u Beogradu i mnogo sam ponosna što je uspeo da odoli mnogim pritiscima.
Ja sam na fakultetu imao jednog Iranca, prve godine nije rec znao , samo je zurio i cutao. Posle nam je pricao kako je ko budala skakao okolo oponasajuci kokosku ne bi li objasnio prodavacici da trazi jaja 😀 Nisam ga video trideset godina i sad sam svatio da sam mu zaboravio ime. Znam da jeneko vreme imao neku malu firmu , dosta uspesnu ali da je ipak otisao dalje na zapad. Hvala svima sto su podelili ta licna mala secanja, zaista interesantno razdoblje .
@Trovach
Mislim da niste u pravu kada kazete da nema razlike medju arapskim narodima.
Moja iskustva mi govore da ima velike razlike izmedju arapa sa bliskog istoka na primer (Sirija, Irak, UAE, Katar, … ) i onih sa severa afrike (Maroko, Alzir, Egipat, Tunis, Libija,…)
@Mila
Secas se sa gradjevinskog Dzebara mozda??