Jednog septembarskog dana 1900. godine na železničkoj stanici Subotica okupila se sama gradska elita. Da se sirotinja ne bi prošvercovala između oficira, elegantne gospode i dama u raskošnim haljinama, prisustvo na stanici bilo je moguće samo sa ulaznicom. Svi su hteli da vide Muzafera ad Din Kajara, perskijskog šaha na evropskoj turneji. Nakon što je posetio cara u Beču, persijski vladar obišao je Budimpeštu i krenuo na jug da se zaustavi i u Subotici. Štampa se takmičila u opisima detalja njegove egzotične odeće, ponašanja, navika, a potom i skupocenih darova koje je delio.
Doček voza je bio spektakularan. Počasni eskadron lokalnog 86. pešadijskog puka i policija napravili su počasni špalir, bili su tu crkveni velikodostojnici, gradonačelnik, veliki kapetan, predstavnici skupštine i funkcioneri, vojna i sudska vlast i sva sila subotičkih veleposednika i gradskih uglednika. Neki od njih su kući poneli uspomenu na ovaj susret, u vidu ordenja, zlatnih satova i medalja koje je šah velikodušno podelio. Suveren drevnog kraljevstva nastavio je dalje prema Zemunu i Beogradu svojim kraljevskim vozom.
Nije on ni prvi ni poslednji vladar koji je prošao gvozdenim putem kroz naš grad, ali je ostao upamćen kao najbogatiji i najzanimljiviji.
Subotica, 1940. godine
Bogati svet prolazio je kroz naš grad čuvenim Orijent ekspresom. Ovaj kopneni put bio je ubedljivo najbrži i najbezbedniji u vreme starih carevina kada su klasne razlike između ljudi izgledale kao provalija. Luksuzni vagoni prolazili su kroz gradove i ruralne predele koji su promicali kao pokretne slike ispred srećnika koji su mogli sebi da priušte putovanja na neke daleke destinacije. S druge strane “ekrana” odnosno prozora, posmatrali su ih seljaci sa njiva ili gradska deca, maštajući o tome kuda bi ovaj voz mogao da ih odnese. Nevidljive oči iz mraka gledale su raskošne vagon restorane ili putnike u baršunastim sedištima kupea kako promiču i ubrzo nestaju. Nestvarni prizor trajao bi kratko, žureći u neki bogatiji i zanimljiviji svet, ostavljajući posmatrače u mraku u kom su ih i zatekli.
Nakon Prvog svetskog rata ovaj deo kontinenta prošaran je novim granicama ali je Orijent ekspres i dalje nastavio svojim putem. I drugi vozovi su bili mnogo lepši i uredniji nego što danas možemo da zamislimo. Da je kvalitet možda počeo da opada, odaje kratka vest iz “Subotičkog glasnika” 1927. godine. Pod naslovom “Jedna sramota” sledi informacija da je direkcija “Wagon–Lit” iz Pariza naredila da se njihova tri najbolja vagon restorana koja saobraćaju kod nas, prebace u Italiju, u Milano, a da ih na našim prugama zamene tri zastarela.
Nije puno prošlo a došao je dan kada su se radnici i buržoazija izjednačili, doduše u siromaštvu, koje je za sobom ostavio Drugi svetski rat. Socijalizam je doneo jednakost ali je Orijent ekspres i dalje nastavio svoje putovanje od Atlantika do Bosfora. Sve manje je to bio onaj stari voz. Bogata klijentela je putovanje završavala u Veneciji, dok bi drugi deo puta bio uglavnom rezervisan za radnike iz Jugoslavije i Turske.
Ipak, povremeno bi u našu stanicu ušla neka luksuzna kompozicija. Nekad je to bio voz strane državne delegacije, a ponekad je to bila ekskluzivna turistička atrakcija – vožnja Orijent ekspresom. Turističke agencije bi za bogate klijente organizovale posebno putovanje luksuznim vozom u kome je sve bilo “kao nekad”.
Tako su Subotičani 1967. godine dobili najavu da će na našu stanicu pristati voz u kome će biti Bitlsi, Brižit Bardo i još mnogi svetski celebrity. Voz je bio i prošao ali se ne zna ko je od njih stvarno bio unutra i da li je iko zavirio kroz prozor da vidi gde su to zastali na svom putu na Istok.
Krajem osamdesetih došao je jedan Orijent ekspres kada smo saznali malo više. Agencija “Intraflug” ovu turu je naplaćivala 11.000 maraka po putniku. Zaboravljeno je šta je sve bilo uključeno u aranžman ali se pamti kako se piće u vagon restoranu plaćalo. Za jedan viski trebalo je izdvojiti 40 DM. Poslužitelj u fraku i sa cilindrom na glavi izašao je na peron subotičke stanice, da protegne noge i pokaže koliko je ovaj naš susret slučajan i naši svetovi udaljeni.
Priliku da vidi unutrašnjost jednog takvog voza imao je gradonačelnik Subotice Đorđe Sorad, kada je polovinom osamdesetih u goste došao predsednik Severne Koreje Kim Il Sung. Prvi čovek našeg grada pozvan je u vladarski vagon na ručak. Sorad još i danas pamti predebele crvene tepihe i velike papagaje koji su pravili društvo korejskom vladaru na ovom putovanju.
Tito je putovao „Plavim vozom“ – Na subotičkoj stanici šezdesetih godina
Nismo samo mi krivi što luksuzni vozovi više ne prolaze kroz naš grad. Promet se odavno preselio na asfaltne drumove i autoputeve.
To što više nema eksluzivnih vozova u našoj stanici, ne znači da bogati i važni putnici ne prolaze ovuda. Svakodnevno preleću visoko iznad nas, prolaze vazdušnim koridorom u moćnim putničkim avionima. Navikli smo da su prisutni na našem nebu, a samo ponekad se zagledamo u njih gore i zapitamo: Kako je sada tamo u avionu? Odakle putuju, kuda su krenuli, da li im upravo služe ručak ili piće… Možda gledaju kroz prozor i pitaju se: ko živi u onom gradu dole…
Lansky
KOMENTARI
OSTAVITE KOMENTAR
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali.
Ako se dobro secam,ima i ona scena kada Dzejms Bond putuje Orijent expresom kroz Beograd-Suboticu. Ispravite me ako gresim.
Kako bi volela da putujem Orijent espresom, pa da vidim kako je to putovati kao predsednik
Evropa je od uvek bila jedno klasno strogo stalesko drustvo, jos od antickih vremena pa sve do danas. S tom razlikom sto su danas staleske razlike mnogo decentnije (narocito u odevanju) nego pre nekih pola veke ili jedan ceo vek. Rimljani su putovali u zatvorenim kolima zasticenim od vremenskih (ne)prilika, a posebno je sto su imali i neku vrstu amortizera. Donji deo, „sasija“ je bila mnje vise ista kao i kod drugih zapreznih kola, ali je posebnost bila da je „karoserija“ bila okacena za sve cetiri „Livce“ (ne znam kako se to inace zove) i pricvrscena jakim sirokim i debeim koznim kaisevima tako da su se putnici u takvim kolima zapravo osecali kao u camcu. Izrada kola za putovanje se kroz vekove poboljsala i dobili smo raskosne dilizanse koje su bile u upotrebi sve do pojave zeljeznice. Kao sto se danas ljudi plase zracenja iz mobilnih telefona, tako su isto smatrali zeljeznicu stetnom po ljudski organizam Bavarski ministar unutrasnjih poslova je prilikom otvaranja prve zeleznicke linije u Nemackoj izdao naredbu kojom se zabranjije trudnicama prilaz zeljeznici na manje od 2 kilometra jer to moze izazvati spontani pobacaj. Evropske kraljevske kuce su se medjusobno takmicile koje ce imati raskosniji voz sa salonima, spavacim odeljcima, kuhinjom , kupatilima i vagonima za smestaj posluge. To je tralalo par decenija i onda putnicki avioni preuzimaju primat. Jedno takvo putovanje luksuznim vozom je pre svega bilo ekstremno skupo i pretstavljalo je ogromno rasipanje novca. Primera radi kada je Plavi voz bio na proputovanju, onda su duz trase bili angazovani svi raspolozivi zeljeznicari, milicioneri i svi oni iz njima slicnih sluzbi i bili rasporedjeni da stoje na svakih par stotina metara duz pruge i paze da bude sve u redu dok Plavi voz ne prodje i to sve od pocetka pa do kraja putovanja. Inace sama putnicka zeljeznica je bila od svog pocetka strogo klasno i hijerarhijski postavljena. Postojali su vagoni prve, druge i trece klase. Razklika je pre svega bila u opremljenosti vagona i naravno u ceni vozne karte. Tako je vec u startu spreceno da neki grof i grofica budu u istom vagonu sa nekim nadnicarima ili slicnim ili da cak (Boze sacuvaj) moraju sedeti jedni pored dugih. Sve na ovom svetu ima svoje uspone i padove pa tako i Orijen Expres. Nekada su se njime vozile krunisane glave i krem dela krem ove planete. Kada sam ja prolazio vozom kroz neke njegove deonice, manje sam uzivao u spoljnom pejsazu a vise bio skoncentisan na to da mi novcanik i dalje ostane na svome mestu. Suboticka zeljeznicka stanica je imala takodje cekaonice koje su bile odvojene za sve tri klase. Kasnije je treca klasa ukinuta i ostale su samo prva i druga klasa. Za cekaonicu prve klase bila je odredjena jedna prilicno mala prostorija, nesto luksuznije namestena i skoro uvek prazna. Cekaonica druge klase sa istom takvom restoracijom je uvek bila dobro popunjena i tu su se stvarno brisale sve staleske granice. Ta cekaonica je bila uvek vrlo sarolika i pretstavljala sliku drustvene epohe svoga aktuelnog vremena
Kertvaros#
Lep vremplov.
Lepo nekad bilo a sada oooo
I Karlos (Carlos) terorista -sada je u francuskom zatvoru putovao orijent ekspresom kroz Suboticu u Bugarsku. Udba je posela oba kupea pored i pravila mu društvo celo vreme – rekao je ako ga na izručimo neće biti terorističkih akcija u Jugi inače…
Legendarni KARLOS ILJIČ RAMIREZ
Danas bi takav put (Orijent express), barem kroz Srbiju, bio potpuno upropašten doživljaj – brzina kojm će vozovi juriti uskoro kroz našu zemlju ne bi dozvolila uživanje u okolini, bogatstvu prirode, stanovništva i drugim znamenitostima naše zemlje.
Zato recimo ne brzim vozovima i nadajmo se prošlim vremenima …
Divno, svaka čast onome ko je sve ovo uredio tj .zapsao i zabeležilo da se građani sete gde smo nekada pripadali. A sada je od našeg gospodskog grada ostao samo žal za lepim vremenima. Tužna slike današnjeg izgleda železničke stanice ali ajde da verujemo da dolaze lepša vremena u rekonstrukciji pruge. I da nam se pruži prilika da putujemo ako ne Orijent ekspresom onda makar Plavim vozom.
.
@ BaM
Velka brzina putnickih vozova ne umanjuje ni malo vizuelni dozivljaj putovanja. Putnik sedi ubodno zavaljen u svoje sediste i gleda kroz prozor u daljinu. Gledanjem u daljinu po svim zakonima optike, prosiruje se i ugao koji pogled zahvata, tako da to i nije narociti problem. Osim toga savremeni vozovi kao i sistem sina po kojima takoreci gotovo klize, uopste ne ostavlja utisak velike brzine, osim mozda brzo promicanje bandera pokraj pruge. Mi malo stariji secamo se kloparanja tockova vagona i sto je veca bila brzina kretanja tim je bilo i vece kloparanje, poskakivanje i tandrkanje vagona. Ono sto stvarno umanjuje dozivljaj putovanja vozom, to su mnogobrojni visoki akusticni zidovi koji upijaju zvuk, zvucna izolacija, koji stite naselja u blizini zeljeznicke pruge od vrlo neugodnog i intenzivnog zvuka koji se cuje pri prolasku jednog takvog voza u punoj brzini. Takvi izolacijski zidovi svaki cas zaklanjaju pogled i putnici bukvalno bulje u zid. Zanimljivo je da putnici koji sede u jednom vozu sa velikom brzinom nemaju nikakvih problema sa zvukom i mogu normalno da razgovaraju kao da su svojoj sobi.
eto procitala sam