Bilo je raznih Skotova: pevača poznatih grupa, polarnih istraživača i zapovednika trupa…
Bilo je raznih Skotova, samoubica uz pomoć plina, ćelavih gitar-monstruma, penjača na vrh planina…
Dodajmo ovoj staroj pesmi i Kyle Scott-a, pre nekog vremena ambasadora Sjedinjenih Država kod nas, koga su jedna naša televizija i još po neki zvali Kajl Skat. Sve u nevolji da će, ovaj nama važan čovek, biti pošteđen priprostih aluzija vezanih za svoje prezime, kako je to bio slučaj sa Sebastijanom Kurcom, premijerom Austrije.
U mnogo većoj nevolji bi bili Hrvati da je na predsedničkim izborima u USA tada pobedio republikanski kandidat Džeb Buš. U hrvatskom pravopisu, lična imena se pišu u originalu, a to je u njegovom slučaju JEB BUSH. Kada bi bio izabran, najmanje četiri godine bio bi nezaobilazan kada se piše o svetskoj politici.

Ovakvih nezgoda ima još od onog dana kada je na čovečanstvo pala kletva da narodi govore različitim jezicima. Pogotovo kada nešto sasvim uobičajeno na jednom jeziku, na drugom jeziku znači ONO.
Tražeći primere u našem dvorištu, idemo do jezera, tamo se nalazi „Velika terasa“.
Vigadó Kako to da se jedna tako lepa zgrada zove TERASA? Istina je da ima prostranu terasu, istina je i da unutra nije godinama bilo ničega, pa je jedino u funkciji bila baš ta terasa, međutim, nije uvek bilo tako. U turističkim prospektima između dva rata, piše da je tu bio restoran i bar, a da je na spratu sala za igranke ili konferencije koja može da primi 600 osoba. Piše još i to da se ova zgrada zvala KURSALON.

U rečniku stranih reči kaže da Kursalon na nemačkom znači : manja dvorana, reprezentativno uređena za provod gostiju u kupalištima i banjskim lečilištima.
Pa to i jeste to, samo što za ovu stranu reč nemamo jednostavan prevod. Posle Drugog svetskog rata taj objekat se zove “Kupališna zgrada”, potom “Centralni paviljon letovališta”, dok se nije odomaćilo “Velika terasa”. U vreme kada su to mesto posećivala gospoda, kursalon je sigurno zvučalo otmeno, jer to ima i u Švajcarskoj i Austriji, ali kada je zgrada pripala širokim narodnim masama, stvari su morale da se menjaju.
Sastanak plenuma Okružnog odbora N.F. jula 1946. u sali na spratu
Majka mu stara pizzeria
Prva picerija u Subotici otvorena je 1977. godine, u vreme kada se zna još za po jednu u Beogradu, Zagrebu i Rovinju. Dugo je trebalo da pica dostigne ovu popularnost koju ima sada. Sve do devedesetih za ovo jelo je znala uglavnom mlađa populacija. Šta je stojalo na putu jednoj ovako planetarno popularnoj klopi? Jedna od stvari koja je mogla da utiče bilo je i ime. Videlo se to kako stariji izbegavaju da izgovore tu reč, pogotovo što se u Subotici tada govorilo pica sa dugim i. Na mađarskom je još i prolazilo kao pitza, međutim pojam pica je već bio zauzet u rečniku.
Tih godina beogradski PKB priprema u jednom od svojih istraživačkih zavoda, novi proizvod za tržište – smrznutu pizzu. Ona se i pojavila u prodavnicama ali pod imenom APETINA. Prekrštavanje je pravdano time da je pica neprikladno ime. Pored toga, novi proizvod se i razlikuje, govorili su, jer Apetina nema na sebi origano…
Stara pizzerija u Engelsovoj ulici je dugo bila mali lokal koji je prostorno obuhvatao samo ono što je danas takoreći predvorje. Iako je to mesto bilo posebno i jedino u gradu, zadovoljavalo je potrebe Subotice za ovim „specijalitetom“. Kada je proširena na salu levo od ulaza, bila je to fliperana. Proširenje na drugom krilu 1988. godine, značilo je da ovo mesto konačno postaje popularno široj publici, ili da je jednostavno stasala nova generacija.
Ipak, ta prva decenija nije bila tavorenje. Može se reći da je tada nastala jedna “subotička škola” pravljenja ovog jela, koja je regrutovala “pic-majstore” i odnegovala recepturu za druge pizzerije koje će doći. Oni Subotičani koji su napustili grad, teško su nalazili takve pizze pa je ova stavka ušla na spisak onih koje im nedostaju iz rodnog kraja.
Spizzeria
Stara pizzeria je prva ponela to ime, a kada je otvoren „AGROS centar“ (na mestu gde je danas Mc Donalds) 1980. godine i oni su hteli da budu moderni. Jedino izgleda da nisu imali hrabrosti da stvari nazovu pravim imenom nego su na tablu ispred Gradske kuće napisali SPIZZERIA (ili Špicerija).
Lansky
KOMENTARI
OSTAVITE KOMENTAR
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali.










Te 1977. godine, kao i skoro svaki student, često sam sa drugarima „turistički“ odlazio u Trst – pogađate – cilj je bio Ponte rosso. i okolina. Zamolili su me da za tu našu novu piceriju, ako sam već tamo u Trstu, donesem origano. Pristanem ja i pitam koliko toga treba, a naručilac reče „..bem li ga, ne znam, pa donesi jedno 3-4 kile, trebaće, krenuće posao“. Odoh ja u Trst, nađoh radnju za začine u kojoj su u to vreme naravno govorili i naš jezik i kao ozbiljan kupac naručih 5 kila origane. Prodavcu se, kako smo u ono vreme govorili, „zabezeknut pogled sunovratio“ i ljubazno me upitao znam li ja koliko je to. A ja, pametan Bačvanin, ko iz puške odvalim „pa šta je to pet kila, pogledaj kolika mi je putna torba, vukla je ta već i 25 kila raznih tršćanskih stvari. On se dobrodušno nakezi (mušterija je uvek u pravu, zar ne?) i da mi jedno DŽAKČE! Pitam ja šta je to a on reče o ti je 5 kila origane. Jedva ga strpah u putnu torbu i za nesreću cipzar zakači džakče, nastane rupica, ne prosipa se ali se origano „ćuje“ samo tako. Na graničnom prelazu kupe voza sav u opojnom mirisu origane. Italijanski carinik videvši „crveni pasoš“ i torbu sa origanom samo se nasmejao. E sad, stižu naši vispreni carinici. Uđoše dvojica u kupe i kao i svaki uniformisan lik u to doba nabusito odvali „izlazi sa tom drogom napolje !“ Prođe mi kroz misli da ne znam kako se može izlaziti unutra, ali sad će biti belaja! Odvedoše me u „postaju ludske milicije“ (stanica narodne milicije), obaviše samnom „informativni razgovor“ uz opšti zaključak da sam sigurno drogaš jer imam dugu kosu i bradu, sumnjivu travu velike količine a uz to i u onoj posebnoj plastičnoj kesi imam ploče sa drogaškom muzikom (Dženis, Cepelini, Velvet Underground, Pink Floyd itd.). Na sreću, naiđe smena u kojoj je bio i jedan slovenac iz Sežane kome je moja „vutra“ bila poznata stvar (šta znači blizina granice!), objasni kolegama da je to začin, na šta će jedan od najkrupnijih : „Đe će ova zemlja, ovi se već i hranom drogiraju oca im ..bem“. Srećan što sam sa razumevanjem naše vlasti i mojim nesebičnim požrtvovanjem doprineo razvoju subotičkog modernog ugostiteljstva, otišao sam u bife železničke stanice na par krigli dobrog točenog Zlatorog piva, sačekao sledeći šverc ekspres za Vinkovce, pa kući pod toranj. A putna torba je još godinama mirisala na origano.
Secam se kada je u „Staroj piceriji“ otvoren novi deo. U petak je jos sve bilo po starom, a kada sam sutradan ponovo otisao tamo, isprva mi se ucinilo da su na zid stavili ogledala, kad’ malo bolje pogledam, a ono iznenadjenje. Nismo ni znali da je juce vec sve bilo uradjeno sa druge strane i posle fajronta probijen i potpuno ureddjen prolaz. Danas kada se bilo sta radi, prvo se najavljuje, pa sve zatvara, kasni i onda vise puta otvara.
Pizzerija, Pizza, Pica – to ruzna ric bila u Subotici tih dana? Ajjjjajajjj….I sta sad kad je neko reko idjem na Picu ili medjek picazni, jel taj dobio ukor u Skuli ili mu je zabranjen ulazak u piceriju jer je reko da ide na picu a ne na talijanski specijalitet koji je vido da italijani jedu dok je kupovo farmerice u Trieste?
Ja sam pocetkom osamdesetih imo prvi sastanak sa Picom u zagrebackom pothodniku kod glavnog Kolodvora. Nije mi se svidelo! Bilo je to za mene naviklog na Bracinu domacu krompiracu s’ divencom, krmenadle iz Trgoprometa, fanke od Majke, krompir i kopar iz nase basche, suvu sunku iz Staroga Zednika i krempitu iz Dubravke nekaki necastivi sklop kartonaste podloge, di se svaki ugodjaj hrskavog zalogaja pritvaro u kamen temeljac, i tamo je sve od ostalih sastojaka bilo samo onako nabacano kako je Pica majstor stigo da isprigovara ponudu i potraznju. Nakon prve Pice, ostao je jedan Pacman posle mojeg prvog konzumiranja Pice, ali je tog Pica Pacmana neko brzo smazao posto je Pica iz pothodnika bila hit!
Onda sam posle tog prvog prilicno traumaticnog sastanka sa picom, polako krenio da se odledjujem i opet priblizavam pici! 1988 sam se priblizavo pici stidljivo i nesigurnim koracima, tako sto je LEDO fabrika u proizvodnju i prodaju ubacila gotovu picu za pecnicu!Ta pica se prodavala po smesno visokim cenama ali je meni pomogla da odbacim i prebrodim strah od pice!
Sve do jednog dana, kada sam sav sritan peko Ledo Picu po 75 put i neverovatno gladan pice, nesmotreno prilepio donji dio noge od kolena pa nadole na uzarenu pecnicu gledajuci u picu! I dan danas imam taj beleg od Pice na nozi i jedino sto me veze za LEDO i te uspomene je to da sam tu ranu prvo ladio LEDOLINOM iz frizidera i u strahu pivao – KAO OKUS IZ DAVNINA, IZ DETINJSTVA IZ VITRINA….NA RANI OD PICE JE LEDOLINA, LEDOLINA!!! DESERTNA KREMA KAKVE NEMAAAA! LEDENA KREMA KAKVE NEEEEEMA!
Tako da sam posle toga, picu iz frizidera i Staru Piceriju u podrumu godinama izbegavo iz tog razloga – povrede i podruma, jer sam mislio da ce me svaka Pica ozbiljno opeci i odvesti u podrum!…Tako da sam Staru pizzeriju zaobilazio u sirokom luku jer sam virovo da to ne valja!
Onda sam par godina posle toga nasuprot virovanju i strahu…odlucio da moram da se suocim sa strahom pice i podruma, i krenio sam nigde drugde nego u podrum po Picu! U Piceriju tajne sluzbe DB gde se servirala interogativna Pica koja je imala podlogu sa podosta secera, mislio sam na pocetku da to tako mora biti da ne ostane Pacman svaki put kad ja idjem na Picu, jer sto je pica sladja, tribalo bi da se brze pojede…. Posle su se ljudi zalili na slatkost pice, pa vise nije bilo secera na Pici, nego je Pica bila gorca i samim tim finija za jesti. Tako sam isao u tu DB picu na informativne Pice par godina, zadnji put kad sam tio ici u DB piceriju negde na zimu 1993, izbacili me pripadnici Kolomparove bande iz Picerije, jos sam da bih se spasio iz podruma, morale poletit dve Petard Pirat Cracker (TM) u njihovom pravcu u podrum, da bih se ja evakuiso sigurno iz podruma.
Tamo digod 1994 su mi rekli da je najbolja Pica bila u Old Spiceu….da je najbolja nije bila, ali je bila za solidnu ocenu 5.7/10, posebno kad se na prosecno pica testo naguralo dosta pavlake i paradajspirea i zalilo sa 4×0.25l bocica Koka Kole.
Imao sam problema sa tim ulazom u Old Spice, jer sam zato sto je taj ulaz bio bas faljinski zapusten i uvik je nekog granja, blata i svacega drugog bilo, par puta usao na pogresna vrata tamo kod komsija da trazim Pice.
Nakon toga sam krenio tamanit Pice po Corsaro Pizzeriji, e to je kratko vreme bila hit Pica, dok se pomama za novcima nije zahuktala pa je Corsaro pocela pravit osrednje pice za veliku cenu. Ali je barem ulazak bio lep i taj znak Corsaro bljestio je nocu i prikazivao put do picerije nama gladnima pice, to je bio i taj neki kraj pridmodernih vremena! Secam se da su nekad bili jako brzi u toj piceriji/pizzeriji, ali nekad sam mogo procitat svezi Svet Kompjutera
4 do 5 strana prije opisa video igara i popit 3×0.33l Koka kole dok mi se na astalu nije nasla Pica za izedjivanje!
E, tada su pochmela dolazit’ moderna vrimena, 1996 ko iz vedra neba opet u podrum doduse, dosla je Zhako kompanija i otvorila Neptun piceriju! Ja sam prvo mislio da je to restoran morskih plodova a onda sam procito Picerija! NJAM DAJ! E oni su imali apsolutno nekonvencionalnu pizzu, sa nekim random zapecenim rubovima na Pici. Vestom Pica ljubitelju odma je bilo jasno da su ti rubovi tribali da se dizu kako se Pica pece, ali su ostajali taki neerektovani i cudno neprirodno vazdusasti. Ipak, solidne kolicine origanoa , paradajspirea pomesanih sa svezim gljivama i odlicnom sunkom, ucinile su da se ova pica ipak mogla fino isti. Kada sam odveo druga iz Kanade koji prica samo engleski, prvo je rekao da ga ABBA muzika koja je picila sa zvucnika cini nervoznim, a onda je posle pizze rekao da definitivno postoji razlika izmedju kvaliteta jela u Kanadi i Srbiji to jest jos uvek Jugoslaviji u to vrime. Ja sam mu rekao…OF COURSE! Jedino sto je ikad dobro doslo iz kanade je RUSH, a i to je dobrim delom zbog toga sto je Aleksandar Zivojinovic gitarista te grupe! Cudno me gledao jer nije imao pojma sa RUSHom niti je znao ko je Alex Lifeson. CANADA – YOU CAN’T!
Negde u to vrime dosla je i novotarija zvana narucivanje sveze PICE preko telefona, secam se da je u jednom malom neuglednom lokalu tamo u krugu Srafko ducana, krenila da se reklamira AVANTI Pizzerija koja je radila samo po naruzdbi delivery! AVANTI pizzerija je obecavala svezinu, prhkost, hrskavost, aromu i esktazu prave Italijanske pice! Od svezine, prhkosti, hrskavosti i ekstaze prave italijanske pice nije ostalo mnogo toga na putu pice od Avantija do isporuke, ali su nekad znali i da pogode testo i sastojke pa da naruzba bude dobra! Jednom sam moro otic pesice tamo da vidim odakle dolaze moje pice, i ono sto sam vidio je neki maleni cumez sa nekim likom koji je nosio narandzastu krpu kao pica majstor kecelju i njega svog u znoju kako brise znoj rukama i ne pere ruke posle toga…..prhkost mi je presela nakon te scene i pica vise nije nalazila put do mene!
Posle toga su dosle posete Staroj, Bossu i jos nekim picerijama po centru – za mene iz danasnje perspektive , kartonsko-krpenasto uzivanje, ali taj pionirski osecaj devedesetih kada sam testirao razne experimente i pokuse samozvanih pizza majstora po lokalima koji su nicali pa odnicali i opet nicali pa odnicali, nikad vise nece moci da se ponovi u tom glamuru!
Danas kada hocu da uzivam u PICI, prosetam 15 min do mog Ragazi komsije Italijana iz predgradja Napolija, gde osim prave ukusne Pice, najvise vole i prave Rolex satove! Tamo uz obilne kolicine tocenog Morettija / Nastro Azzura, sredim jednu do tri ultimativne Neapolitane kakve nema nidje na svetu! Dok cekam ultimativnu Neapolitana pizzu pravljenu od strane coveka u cijem predgradju vole Neapolitanu i Rolexe, sa uzivanjem iskoristim vreme da na forumu i djutubketu istrollujem Linus Sebastiana pa se niko drugo do Sebe, javi pod drugim nadimkom i pasivno agresivnom pisanijom da mi kaze kako brise moja opazanja njegovog rada zbog ociglednog trolla!
CANADA – YOU CAN’T!
Kada su se kod nas prvi put neke reči stranog porekla pojavile, smatrale su se da su vrlo nepristojne.
Prosečni ljudi koji nisu poznavali poreklo i značenje te reči su bili iznenađeni kada su prvi put čuli da je neko tu reč izgovorio, nazvavši govornika običnim prostakom.
Pošto je reč ipak došla iz inostranstva, a vremenom je zaživela u svakodnevnom govoru jer za nju nije bilo adekvatne reči u srpskom jeziku, na nju niko više nije pomišljao da je nazove prostom ili bezobraznom reči.
Jednostavno je ona zaživela.
Onako usput:
Znate li možda onaj dobar vic?
„Fata sprema večeru, pa pita Muju:
• Mujo, kakvu ti picu voliš?
Mujo će zajedljivo:
• Obrijanu, hehe …
Fata će na to:
• Ajd’ što nećeš je**ti, al’ sad nećeš ni jesti!“
🙂 🙂 🙂
Ljudi skromnijeg socijanog porekla i jos skromnijeg opsteg obrazovanja, cija se mentalna sfera sastoji uglavnom iz genitalija i kopulacija u svakoj reci ili predmetu koji na bilo koji nacin asociraju na nesto iz njihovog mentalnog sklopa – bivaju proglasene skaradnim i nepristojnim.
Rec „Kur“ ima praslovenske korene i znaci = Petao. (Kurica = kokos) Cura dolazi iz latinskog jezika i ima vise mogucih znacenja. U medicini znaci otprilike medicinska nega, zdravstveno zbinjavanje ili samo zbrinjavanje (prokurista). Salon ima italijanske korene „Salone“ i oznacava neku vecu prostoriju, salu, dakle to je jedna velika sala. Rec preuzimaju Francuzi koja kod njih glasi Salon i ima isto znacenje. Rec salon se siri po svetu jer zvuci „Francuski“ i otmenije nego recimo – „veca soba“ Kod Bunjevaca je to poznato kao „Cista soba“ Po subotici kojekakvi mesetari pokusavaju da prodaju stambene ruine pod nazivom „Salonski stan“ u nadi da ce iskamciti neku bolju cenu nego da jednostavno oglasavaju da se radi o stanu iz pretproslog veka sa dnevnom sobom. Dakle Kursalon je jedan medicinski pojam u mislu gde se okupljaju gosti jednog sanatorijuma/banje ili neceg slicnog. Rec „Pica“ ima vise razlicitih objasnjena o njenom poreklu. Ni jedno tumacenje se ne moze prihvatiti sa 100% sigurnoscu. Jedno od objasnjenja je i Starogrcka rec „Pita“ u nasim krajevima vrlo rasprostranjena. Nemacka Schaumschnitta je postala kod nas sampita a nemacka Cremschnitta je postala – krempita. Pita -snita, sve mu to isto dodje, barem u glavama odredjene klijentele.
Kada je reč o bezobraznim nazivima, dodao bi jos na ovu temu i naziv francuskog konjaka „Courvoisier“, koji isto tako ‘para uši’ svojim nazivom, kada ga neko izgovori u našim krajevima.
Uglavnom su ga narucivali kao „brezobrazno piće“.
Konjak Curvoisier se u nasim krajevima ne retko izgovarao kao – Kurvajzer. Naziv konjaka dolazi od prezimena vlasnika firme i u prevodu na nas jezik bi znacio otprilike Obucar, Cipelar, Suster ili slicno.
Tome treba dodati i naziv jednog muskog parfema – Kouros. Naziv dolazi iz Starogrckog i oznacava mladjeg coveka, momka, mladica.
Osim toga u nemackom jeziku kurc (kurz) znaci kratak. Krivina je (die) Kurve. Prema tome kratka krivine se kaze (eine) kurze Kurve.
Anett Pötzsch (umetničko klizanje) je prezimenom zadavala prave muke madjarskim sportskim komentatorima.
Gyulai István: „Tavaly óta hogy megnőtt a kis Pötzsch…“ 🙂
Kad smo već kod imena, da podelim sa vama jedan citat iz novina (ako mi objave ovaj komentar) :
„Zaposlenica Austrijske gospodarske komore Elizabet Pičko tuži slovenskog novinara koji se u radijskoj emisiji sprdao s njenim i prezimenom bivšeg austrijskog kancelara Kurca“
Leleee…sad sam se bas setio jedne ovakve reci, pre deset godina kada sam video krompir sa ovog poljoprivrednog gazdinstva, nisam mogo virovati! Elem, poljoprivredno gazdinstvo se zove – Pitschke.
Evo ga i sajt:
https://www.bauernhof-pitschke.de/
Normalan razgovor nasih ljudi kad nemaju krumplija kuci a ocedu da ispechu ponfri u pola 2 ujutro i slucajno zive blizu ovog gazdinstva.
– Alo breee, ispeci nam krumplija sad!!!!!
: Budalo blesava ko put!!! Jesi ti taki maflasti maflo??? Odakleg mi krompir sad?
– kako odakleg??? Pa iz Pitschke!