U vreme kada se na kulturnom i privrednom planu Jugoslavija otvarala prema Zapadu, subotička privreda zatekla se sa imenima preduzeća koja su birana u vreme posleratnog revolucionarnog zanosa. Tako su se tu našli: La Pasionaria, Prva petoletka, Titovka, Bratstvo…
Kako je prolazilo vreme, neko je za inostrano tržište promenio “brend name”, kao što je to bio slučaj sa fabrikom „29. Novembar“ (za strance – SAVA), a neki su polako osavremenili svoja imena.
Nekako su najbolje ispala imena koja su u stvari bila skraćenica nekih socijalističkih motiva (SIMPO – Sima Pogačarević). Isto je i sa retkim prezimenima kao BAGAT (Vlado Bagat), ŠTARK (Nada Štark) ili KLUZ (Franjo Kluz).
Jugoslovenska tekstilna industrija je po nekoj nemaštovitoj matrici nazive fabrika gradila iz prvih slova grada i nastavka teks. Vuteks (Vukovar), Beteks (Beograd), Teteks (Tetovo), Varteks (Varaždin)…
Tako stižemo i do lanca prodavnica u Subotici koji svoj naziv NA MA duguje sovjetskom maniru da sve ima svoju skraćenicu sastavljenu od prvih slogova, u ovom slučaju Narodni Magazin (NA MA).
Spajanjem preduzeća „Narodni Magazin“ i „Tekstil“ nastao je veliki „Namateks“.
Bila je godina 1978. kada su se dogovorili poznata slovenačka firma “Tovarna perila” (vešto skraćenog imena TOPER) i naš „Namateks“ da zajedno otvore trgovinu na subotičkom korzou. Potpuno preuređen lokal napunjen kvalitetnom garderobom dobio je ime „McGregor“. Strana firma, za koju je „Toper“ radio uglavnom “lon” poslove, imala je to kaubojsko ime koje je posedovalo snagu da ceo taj deo korzoa postane “kod Mek Gregora”.
Da li je neka krpica nosila ime McGregora, slabo se ko seća, ali „Toper“ je postao obavezni deo garderobe nekoliko generacija. Pogotovo odeća za sneg.
COCA COLA SOCIJALIZAM
Ovih dana su na gotovo svim kafićima i radnjama strana imena. Gledajući samo njih, teško bi neko mogao da pogodi u kojoj zemlji se nalazi. Ko bi sada prodavnici dao ime “22. Decembar” ili „Fruška gora“, kao što su se decenijama zvale prodavnice na korzou.
“Lepo stoji partizanska bluza” – pevao je Boris Bizetić sedamdesetih godina, ali je malo bilo onih koji bi 80-ih prodavali bluze pod firmom “Prvi partizan” ili slično, i da uz to imaju ambiciju da budu MODERNI.
U segmentu koji čini popularna kultura i moda, jugoslovensko društvo je sedamdesetih bilo uveliko okrenuto Zapadu. Da li je naša zemlja bila Trojanski konj za socijalistički blok ili smo mi koristili svoj položaj da od Zapada dobijemo što je moguće više?
Radina Vučetić u svojoj knjizi “Koka-kola socijalizam”, tvrdi da je svako tu profitirao.
“To je neka lepa strana hladnog rata. Obično se ratovi, pa čak i hladni, ne slikaju lepim bojama, ali to jeste bila jedna dobra strana. Za Ameriku je bilo odlično što je Jugoslavija, zbog svoje spoljne politike i svog položaja između Istoka i Zapada, spremna da prihvati sve to što joj se nudi.
Jugoslavija, ne samo da je dobijala sve najbolje stvari, kada je kultura u pitanju, nego je dobijala i finansije. Tako je s jedne strane slala, ne samo Americi, nego celom Zapadu, sliku kako je ona najliberalnija i najbolja od svih zemalja sa komunističkom ideologijom” – navodi Vučetićeva.
I Mek Gregor i Mek Đerović, bili su “karaula” na istočnoj granici zapadne pop kulture. Danas kada je ta granica pomerena do Moskve i dalje, razmišljamo da nije bio cool samo Steve McQeen, nego su to bili i Bata, Smoki i drugi naši glumci iz “partizanskih” filmova. U novom veku smo imali nekoliko modnih kolekcija koje su za motive imale zvezdu petokraku, Tita ili pionire. Ako jednom u budućnosti budemo opet imali “Titovku”, kao nekad na korzou, neka ovo bude proročanstvo.
Lansky
KOMENTARI
OSTAVITE KOMENTAR
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali.
Majka svih nasih kratica i skracenica, je bila i sama jedna skracenica. AGITPROP – agitacija i propaganda. Na njenom celu je bio Milovan Djilas glavni cuvar revolucije i njen ideolog. Centrala agitpropa je bila u Beogradu a odatle je njegova ruka dosezala do najzabacenijeg opstinskog komiteta KP. Neku originalnost nisu morali da razvijaju jer je sve bilo jedan prema jedan prepisano od SSSR-a. Do tada su preduzeca i prodavnice jednostavno nosile imena svojih vlasnika. Nakon sto su vlasnici ostali bez imovine a ona nacionalizovana, eksproprisana,, oduzeta, podrustvljavana, vec prema prilici i statusu prijasnjeg vlasnika, odnosno razloga zasto mu se posed oduzima. Stare firme dobijaju nova imena, uglavnom narodni heroji i prvoborci koji su tako postali posthumni fabrikanti. To nije uvek islo bas glatko, jer kako nazvati recimo jednu parfimeriju? "Mlada partizanka" "Traktoristkinja" "Prva udarnica" ili "Brigadirka" to jednostavno ne ide, i onda se nasao kompromis – po cvecu. "Ruza" "Jorgovan" "Dalija". Takvi nazivi su bili ideoloski konformni i cuvari tekovina… itd bi ih onda prihvatali. Dugacka i rogobatna imena su pretstavljla izvesnu teskocu u svakodnevnoj trgovackoj korespondencij pa se preslo na pocetne inicijale pocastvovanih i vremenom niko vise nije ni znao o kome se tu zapravo radi. Najbolje su jos prosli Italijansko prezime Bagat, i dva Nemacka, Stark i Kluz. Firme u Subotici a narocito po Korzu dozivljavaju radikalne promene. Ipak dve uspevaju da spase svoje nazive i nakon rata. Teri i Jozi i Peko. Peko je skracenica jos iz vremena izmedju dva rata odnosi se na ime tadasnjeg trgovca i fabrikanta cipela iz Slovenije po imenu Peter Kozina. Zasto je naziv Peko ostao postoje razna nagadjanja ali o tome mozda jednom drugom prilikom. Otvaranjem samoposluga pocinje radno vreme non-stop sto je bila velika inovacija, jer je do tada bila u podne dugacka pauza za rucak. Pristojan covek je jeo svoj hleb u svojo kuci i za svojim stolom, okruzen svojom porodicom. Non -stop radno vreme ( Bunjevci bi rekli furtom-furt) postaje sve ucestalije i menja iz korena dotadasnje navike gradjanstva. U medjuvremenu su i oni iz agitpropa i ostalih drzavnih istitucija poceli polako da shvataju da od centralistickog (partijskog) upravljanja nema hleba i da nesto mora da se menja. Dobili smo privrednu reformu, denominaciju dinara itd. Nazalost reforma je sprovedena traljavo i polovicno jer je u samoj zemlji ali i u partiji postojao jaki otpor prema trzisnoj privredi jer je jednostavno ekonomska moc izmedju republika bila vrlo nejednaka i jedni su isli napred i imali iz dana u dan bolji standard dok su oni drugi u svakom pogledu nazadovali i onda se javila zelja za uravnilovkom po principu jedni rade i zaradjuju , a njihova zarada je svima zajednicka i bratski se deli. Sama ideja je vrlo plemenita, narocito za onoga ko nista nema, ali nazalost trzisna privreda tako ne funkcionise. Inace Jugoslavija je u hladnom ratu bila pufer odnosno tampon zona sto je za oba bloka vrlo odgovaralo jer nisu imali direktnu granicu nego brdoviti Balkan izmedju sebe sto je donosilo i jednima i drugima strateske koristi. Legende o velikm novcima koje su delili i davali Amerikanci ne odgovaraju cinjenicama i njih danas trube i telale polt-kriminalci koji su na vlasti u propalim republikama propale SFRJ i tu bajku i legendu prepricavaju i koriste kao izgovor za svoju neznanje i opravdanje za bedu u koju su stanovnistvo uvalili svojom nesposobnoscu. SFRJ nije zivela od kredita, a jos manje od nekakvih poklona. Ona je zivela od svog rada a krediti su normalna i nuzna stvar svake drzave i njene ekonomije. Jugoslaviju su unistili mangupi u njenim vlastitim redovima.
odavno nisam pročitao ovako sažet nostalgičan text,,,,bravo piscu
Lansky i njegovi tekstovi su nešto jedino normalno što može da se pročita u poslednje vreme. Moj dubok naklon i veliko poštovanje.