Stupili smo u Novu godinu. Da li će i ova biti u znaku bede kao što je bila prošla 1886. koja je obećavala da će doneti mnogo lepog a, međutim, ostavila je za sobom još više gorčine…
Dokle će gradska uprava iskorištavati plemenitost naših građana. Dosta je bilo prevara. Dosta je bilo terorisanja na biralištima, bezakonja, cepanja biračkih listića i stavljanja u glasačke kutije lažnih listića, glasanja bespravnih birača koje u kutije stavljaju na hiljade, dakle sve se to radi a niko se ne kažnjava. Poznaju oni zakon, i slabosti njegove i kad bi u duhu slova zakona oni radili, davno ih već ne bi bilo na pozornici svakodnevne Subotice. Ovako demorališu narod…
(Szabadkai hirlap 1. januar 1887. god.)
Prošla nam je godina donela strašnu zaraznu bolest – koleru. Sva sreća da se pojavila u ovim hladnim danima pa nije uzela takvog maha kakvog inače uzima. No sa njome moramo ozbiljno računati i u prvim danima ove nove 1887. godine.
(Szabadkai közlöny 1. januar 1887. godine)
UBLAŽIMO BEDU
Potreban novac za siromahe možemo lako stvoriti samo treba malo dobre volje. Neka svaka kuća drži po jednu šparkasu kakvu možete naći na svakoj pijaci za dve krajcare. Neka je domaćin stavi na sto i neka mu bude pred očima, a i njegovim prijateljima koji dođu da ga posete. Ta šparkasa treba da bude najveći ukras sobe. Ako se nečemu obradujete, ili vam uspe nešto, neočekivano zaradite, napravite li dobar posao, ili možda uštedite na nečemu – ubacite krajcaru dve u kasicu. Kad vam neko dođe u posetu, ako vas zamoli za uslugu, ako priređujete neku zabavu, od svakog zatražite da ubaci krajcaru – dve u šparkasu. Te pare ni vi ni drugi nećete osetiti, ali će ih osetiti sirotinja koja gladuje i zebe. Od mnogo krajcara postaće forinta, a sa mnogo forinti moći ćete ublažiti bedu jadnika. Novac nemojte da dajete sirotinji u ruke jer oni ih neće znati korisno upotrebiti, već im kupite za te pare hrane, ogrev i obuću i obradujte ih. To nam neće teško pasti…
(Szabadkai közlöny)
Lansky
KOMENTARI
OSTAVITE KOMENTAR
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali.
Pa nije se bas mnogo promenilo za ovih sto i nesto godina,samo sad umesto spar kasa,sad imamo mobilne telefone i SMS poruke,a sirotinje je bilo i onda,a nazalost ima ih i sada…
Problem sirotinje kako onda tako i danas se gura pod tepih, i pokusava pomocu kasice-prasice, pre svega oprati vlastitu prljavu savest. Bili su to razni balovi i banketi gde se je okupljalo dekadentno drustvo trulih i sumnjivih bogatasa, razbacivalo luksuzom i novac nemilice trosio. Da bi se umirila savest bogatih – rastrubilo bi se okolo da jedan deo od cistog prihoda ide u sirotinjsku kasu. Ni tada ni danas nikome nije pala na pamet genijalna ideja da bi se pravilnom raspodelom novca iz kompletnog drzavnog prihoda, i razvojem odgovarajucih socijalnih sistema, stvorili uslovi i perspektiva za suzbijanje siromastva, omogucavanjem sirotinji da kroz razuman i smisleni program zaposljavanja, i skolovanja omogucilo saznanje i svest da sirotinja pre svega licno mora da se angazuje koliko god moze i da svaki pojedinac individualno treba da svoju sudbinu uzme u svoje ruke i izbori sto bolje mesto i sto bolju poziciju u drustvu. Siromastvo je samo po sebi relativan pojam. Poneki milioner kada se nadje u drustvu multimilijardera deluje kao poslednja beda i sirotinja i da se neki multimilijarder sazali na njega. Blagostanje, makar i skromno, se ne dobija preko noci (osim na lutriji) to je u pravilu kontinuirani rad vise generacija. Poznajem jedan izvanredni primer za nesto takvo. Deda, siromasni Sicilijanski nadnicar dolazi u Nemacku kao gastarbajter i u Rurskoj oblasti silazi u ugljenokop kao NKV radnik. Radio celog zivota i hranio familiju. Njegov sin sada vec napreduje i zavrsava elektricarski zanat i silazi u okno kao pogonski elektricar i to sa vec daleko boljom platom nego njegov otac. Unuk maturira i diplomira pravne nauke, napreduje u karijeri i postaje predsednik ustavnog suda Nemacke. Ovo je naravno jedinstveni primer i nije pravilo , ali ipak moze posluziti kao putokaz. Trenutno mi pada na pamet i jos jedan slucaj. Bivsi nemacki kanzelar Gerhard Schröder. Otac mu se nije vratio iz rata, majka udovica bez ikakve kvalifikacije je prehranjivala dva sina radeci uglavnom kao cistcica po kancelarijama. Jedan sin je je postao KV radnik u kanalizaciji, drugi sin Gerhard Schröder zavrsava trgovacki zanat i postaje KV prodavac cipela. Dakle ta dva sina su odnosu na porodicno poreklo uspeli da napreduju na drustvenoj lestvici. Istina skromno ali napredak je evidentan. Prodavac cipela Schröder nije zadovoljan svojim statusom trgovca i upisuje, uz rad, vecernju gimnaziju za odrasle koju i zavrsava. Nakon mature upisuje pravne nauke postaje advokat, prelazi u politiku gde karijeru zavrsava kao Nemacki kancelar. Postoji mogucnost skolovanja ili sticanja nekakve kvalifikacije koja podize i poboljsava status sirotinje. Primera ima bezbroj i nepotrebno ih je sve nabrajati. Sakupljati krajcare za sirotinju je lepo i plemenito ali istovremeno i kontraproduktivno. Da se potsetimo jedne dosta „izlizane“ Kineske poslovice – Pokloni gladnom coveku jednu ribu, i bice sit za citavi dan. Nauci gladnog coveka da lovi ribu, i bice sit za ceo zivot. Deliti sirotinji novac i materijalne poklone je najgora stvar koja se moze dogoditi ljudskom bicu. Njega bogati slojevi drustva svojim milodarima dovode u polozaj obicne stoke koja ceka da dodje gazda i baci joj naramak sena u jasle, nista manje i nista vise. Sirotinja na kraju postaje jedna stupidna glasacka masina, povodljiva za onim ko joj natera najvise vode na usta i deli najfantasticnija obecanja i onda mu svojim glasovima daju demokratski legimitet za vodjenje politike u njegovu korist i korist onih koji oko njega stoje.
EL Capitan
Odličan tekst i delimo mišljenje. Samo jednu stvar, odnosno činjenicu nisi spomenuo. Čovek, koga je služilo zdravlje ceo život, napunio 60 godina, nema gde da živi i šta da jede, za mene je misterija. Shodno tome, obzirom da sam preduzetnik od 1983 godine, odgovorno tvrdim, da 90% tih koji nemaju sredstva za život, smejali bi se tvom komentaru sa kojim se slažem do zareza. Isti ti uvek imaju pare za „krmaču“ ispred samoposluge, ali ne i detetu za čokoladu. Naravno da i u ovoj grupi ljudi ima izuzetaka koje je splet nesrećnih okolnosti i zla sudbina pustila niz vodu.