Priča o netoleranciji i primitivizmu

Glumački ansambl Narodnog pozorišta iz Subotice otišao je iz kazališta Kerempuh oduševljen prijemom zagrebačke publike. Na Danima satire Fadil Hadžić izveo je supredstavu „Čudo u Poskokovoj Dragi“, koju je prema istoimenom romanu Ante Tomića dramatizirala Maja Pelević, a režirala Snežana Trišić.

Vidjeli smo tako predstavu koja ni na koji način ne nalikuje onoj za koju se još uvijek traži karta više u Kerempuhu, a koju je režirao Krešimir Dolenčić. Ono što je kod nas zabava na temu našeg vlajlandskog mentaliteta i što je šou s pjevanjem (hitova Miše Kovača) i pucnjavom, u subotičkoj je verziji zapravo priča o primitivizmu i netoleranciji svake vrste. Svakako uspješna i zabavna priča, ali ona koja ipak ostavlja gorči trag.

Redateljica u svom komentaru koji se nalazi na knjižici predstave kaže da su je na ovu režiju potaknula brojna pitanja, a jedno od njih je i je li moguće da tranzicija ne unosi kaos, a nacionalizam ne rađa nasilje. Ona i odgovara na postavljena pitanja te kaže „vjerujem u čuda“, a upravo tako i režira ovu predstavu, koja na trenutke odlazi u grotesku, ali i vodvilj.

Osnovna kvaliteta Drage iz Subotice su glumci, a u vrlo dobrom ansamblu, posebno mladih glumaca, ističe se Minja Peković u ulozi Lovorke. U njenoj je roli i najmanje čujan problem s jezikom koji su glumci imali, jer ona bi i prošla pod splitsku nevjestu, dok se mnogima, posebno Jovanu Ristovskom koji tumači ulogu oca obitelji Poskok, čuje previše ekavice u nečem što bi trebao biti govor Dalmatinske zagore.

Večernji list (Zagreb)