Prvi srpski Ultrabalatonac

Ultramaratonska trka u dužini od 212 kilometara oko jezera Balaton u Mađarskoj „6. Ultrabalaton“ održana je 29. – 30. juna 2012. godine. Pored ekipnog učešća TRON-a, prvi put se desilo da dva trkača nastupe i u pojedinačnoj konkurenciji. Na startu trke naš klub, grad i zemlju predstvaljali su Vojnić Zelić Igor i Janković Atila.

 

Iz godine u godinu Ultrabalaton privlači sve više trkača, ali je ipak puno manje onih hrabrih, odvažnih i utreniranih trkača koji se prihvataju izazova da sami istrče jedan krug oko Balatona. Nakon što su prošle godine učestvovali u štafeti, dva trkača TRON-a, Igor Vojnić Zelić i Atila Janković, odlučili su da se ove godine oprobaju u pojedinačnoj konkurenciji. Takva odluka se ne donosi od danas do sutra, pa su shodno tome njih dvojica sa pripremama počeli još prošle godine nakon završetka 5. Ultrabalatona.

 

 

Godinu dana planskih treninga, postepeno povećanje kilometraže, nekoliko pari pocepanih patika, desetine litara prolivenog znoja, nekoliko kraćih ultramaratonskih trka na 6 i 12 časova, najavljivali su da bi pored činjenice što će biti prvi trkači iz Srbije koji su ikada startovali na Ultrabalatonu, mogli odmah postati i prva dvojica trkača iz naše zemlje koji mogu da se pohvale da su i završili ovu izuzetno tešku trku,  a sebi za cilj su postavili da to bude u limitu trke, što će reći za manje od 32 časova.

 

Ono što trkači ne mogu da predvide kada se unapred prijavljuju za pojedine trke su vremenske prilike, odnosno neprilike. Niko u januaru nije mogao da predpostavi da će 29. i 30. juna 2012. godine na Balatonu vladati prava tropska vrelina sa temperaturama od 37-38C u hladu. A recimo samo 5 dana ranije, 25. juna, ceo dan je padala kiša i temperatura nije prelazila 20 stepeni. Ovako, zbog nenormalnih vrućina, kada ljudi beže i sa plaže u klimatizovane prostorije, razvoj događaja na stazi ultarmaratona je bio vrlo dramatičan, pa čak i kritičan. Od preko 200 prijavljeni trkača neki su odustali još pre samog starta.

 

Nakon starta 166 trkača u pojedinačnoj konkurenciji, već nakon 60 kilometara još 50 trkača je odustalo od daljeg učešća. Pošto je start bio u 6:00 časova, a većina trkača koji su ostali u trci 60-ti kilometar je prošla do 12-13 časova, bilo je jasno da će u popodnevnoj vrelini doći do još većeg odustajanja sa trke. Igor i Atila su se držali zajedno i uspeli su stići do 92. kilometra i mesta Balatonmaria fürdö 2., gde su se suočili sa još jednim velikim problemom. Ostalo im je tačno 2 sata da stignu do Balatonboglara, koji se nalazi na 112. kilometru kako ne bi probili limit kontrolne tačke, nakon čega bi ih sudije isključile iz daljeg takmičenja. Nakon pretrčanih 92 kilometara, oni su po vrelom i usijanom asfaltu morali da istrče bukvalno jedan polumaraton za 2 sata. Oni koji su bar jednom istrčali polumaraton znaju šta to znači. I uspeli su obojica, stigli su u Balatonboglar, overili su svoje čipove i mogli su da predahnu malo, odnosno odmah nastave dalje malo sporijim tempom.

 

Međutim postavljalo se pitanje koliko su na ovoj deonici iscrpeli sebe i svoj organizam i kako će se kasnije ovaj jači tempo odraziti na njihovo kompletno psiho-fizičko stanje. Pao je mrak, pala je i temperatura sa 38 C na čak 30 C stepeni, pa možda i stepen-dva ispod toga, bilo je za nijansu lakše trčati, odnosno pomalo i šetati, jer je snage bilo sve manje i manje. Prva velika kriza uhvatila je Janković Atilu, pokušao je baš sve što je bilo u njegovoj moći. Žuljevi su se stvarali na nozi, ali su isto tako i pucali, ili bi ih sam Atila bušio na kontrolnim tačkama. I tako sve do mesta Balatonliga na 162,5 kilometara od starta i nekih 26 sati provedenih na vrelom, tropskom suncu.

 

Dok je trajala drama oko Atilinog odustajanja, Igor je laganim koracima nastavio prema cilju. Vrlo je realno izgledalo da će uspeti u njihovom zajedničkom cilju. U tom pohodu ostao je sam na stazi, ali sa ogromnom podrškom pored staze. Umor se odslikavao u svakom  njegovom pokretu i  mimiki lica, ali je cilj bio suviše blizu da bi sada dozvolio da ga bilo šta omete u ostvaranju krajnjeg cilja.

 

Nekoliko zalogaja lake hrane, malo vode i energetskog napitka, malo hladne vode na glavu i bio je spreman da krene dalje. Sa njim je bio Dimitrije, koji nam je kasnije ispričao, da je Igor čak 70-75% preostale staze trčao i da je vrlo malo hodanja bilo u tih zadnjih 23 kilometara. Vazduh se ponovo usijavao, podne je već prošlo, limit trke je bio u 14h. Samo dva kilometara od cilja tu, nekih 2-3 kilometara pred ciljem je dugačka uzbrdica, nakon koje sledi poslednji kilometar gde staza celim delim ide nizbrdo. Igor je hodao, ali mirno i staloženo jer je bilo sasvim dovoljno vremena da dođe do cilja.

 

Trenutak koji će ostati upamćen u istoriji ultramaratonskog trčanja u Srbiji je 01. jul 2012. godine, 13:26 časova, jer je upravo u tom trenutku kroz cilj 6. Ultrabalatona prošao Vojnić Zelić Igor, prvi trkač iz Srbije kome je to uspelo. Njegov zvaničan rezultat 31:26:20. Na kraju još da kažemo da je trku u limitu od 32 sata završilo svega 34 trkača, a Igor je zauzeo 27. mesto. Pobednici su bili Dr Lubics Szilvia 22:10:58 u ženskoj konkurenciji i Bogár János 23:02:22 među muškarcima.

 



KOMENTARI

  1. Senci Gabor kaže:

    Igore!!!, cestitamo Ti!, zaista si bio dobar, i puno srece u buduce , takodje! Bogar Janos, je inace is mog grada, Bekescsaba i osim njega, i na tebe sam veoma ponosan, posto i ja zivim u Bekescsabi, ali sam rodjen  u Subotici! 🙂 

OSTAVITE KOMENTAR