Radijalac 1963. godine. Mladi novinar Milenko Brustulov piše o prvoj generaciji dece koja odrasta u ovom modernom naselju, konkretno o veseloj gomili klinaca koja sa manje ili više uspeha jurca alejom sa rolšuama na nogama. Nisu rolšoue (nem. Rollschuh) novi rekvizit ali je novo to betonsko prostranstvo koje je preduslov za uspešnu vožnju koturaljkama.
Rolšue ili rošule, nalazimo još u predratnim katalozima sportskih prodavnica kod nas.
Šezdesete
Za decu se poslednjih decenija ponavlja da „ne umeju da se igraju“. U prevodu – sve je manje jednostavnih igara koje zahtevaju boravak na otvorenom i nekakvu fizičku aktivnost. Da su matorci koji to govore u svoje vreme imali kompjuter, da li bi provodili ceo dan ispred njega ? Naravno.
Ipak, vožnja na „kotačićima“ ostala je popularna i u 21. veku, štaviše, rolšue su evoluirale u rolere i postale pasija i malo veće dece. Krajem sedamdesetih, iz Sjedinjenih Država nam je stigao skejt, najpre plastični i preskup a danas od najboljih materijala.
Trotinet ili romobil, u zemljama zapadne Evrope danas je često prevozno sredstvo i odraslih.
Radijalac šezdesetih
Jedna drevna dečja igra uspela je da dočeka današnje dane i pored svih drugih čudesa. Govorimo o klikerima.
Subotički klikeraši pre sto godina
Klikeri su na neki način bižu – dragulji. Razlivene boje i oblici zarobljeni u staklu i to okruglom, što je samo po sebi savršenstvo. Igra je vrlo jednostavna a zanimljiviji deo priče jeste klikeraški žargon. Kada je nastao? Koje mu je izvorno značenje? Sve je to danas gotovo nemoguće utvrditi. Pošto se radi o nepisanom rečniku, on se menja od teritorije do teritorije, a vremenom dobija nove izraze.
Uzmimo recimo izraz UČO. Ko prvi od igrača izgovori UČO, njegova je privilegija da poslednji baca kliker prema rupi na početku partije. Bar je tako važilo u Kertvarošu 70ih i 80ih. Ako bi prešli Palićki put i otišli u Novi grad, nije bilo dovoljno viknuti UČO jer su tamo imali TITOV UČ koji je jači od običnog UČO-a. Jasno je svakom da ništa Titovo ne može da se pobija.
Cuc, renta , boziranje, igranje u fule ili u godine…čitav jedan rečnik kome je nemoguće pronići u poreklo jer živi život za sebe, samo u govoru dece koja igraju klikere. Ima naravno i onih razumljivijih izraza. Recimo, čekam te na „picinu dlaku“. Zašto picinu a ne samo običnu dlaku ? Treba reći da to nije nikad bila igra dobre dece. Klikeraši su sluđivali svoje majke poderanim pantalonama i prljavim rukama.
Danas u prodavnicama mogu da se nađu klikeri fantastičnih boja. Staklenci, porcelanci, bugeri, malci…šta ti srce ište. Sadašnji klinci ih zovu: Beli anđeo, Duh, Tigar, Pasta, Kečap, Zalazak sunca, Globus Gloria…
Samo jedan od tih nabrojanih, sedamdesetih godina bi vredeo punu kesu Jugoslovena, Rumuna, Mađara…(boje perca u poretku boja državnih zastava). Mada je i tada budućnost kucala na vrata, kada bi neko doneo „Nemca“. Vijugava šara između tačkica…
Lansky
kertvaros treba da se seti – i on se igrao
Pre svega Kertvaros se nije igrao – on je to vrlo ozbiljno shvatao i ozbiljno se takmicio. 😉
Da je doslo prolece, najsigurniji znak su bile sveze izbusene rupe petom od cipele i velicine pesnice, i to po celoj trasi puta od kuce do skole. Glavne varijante „klikeranja“ su bile „na rupu“ i „na liniju“ izmedju toga su bile raznorazne varijante koje je svako drustvo ispregovaralo za sebe i imalo neka svoja pravila. Obicno bi se pre pocetka igre, ukratko jos jednom dogovorila ili ponovila pravila, ne retko bi sve zavrsilo svadjom a ponekad i tucom jer – nismo se tako dogovorili. Ko gubi – ima pravo da se ljuti. Smisao igre se prenosi sa generacije na generaciju, a strucni „fah“ izrazi se menjaju prema vremenu u kojem nastaju. Koren reci za igru -Kliker, i koren reci za klik u racunarstvu su zajednickog porekla i poticu od onomatopeje odgovarajuceg zvuka. Terminus „UCO“ najverovatnije dolazi od Madjarskog „utolso“. Klikeranje je – moglo bi se reci, neka vrsta sirotinjskog bilijara. Zivotni vek igraca je relativno kratak. Do cetvrtog razreda je problem koordinacije pokreta, motorika, kao i sposobnost za sagledanje situacije na terenu i postavljanje vlastite strategije u igri. Negde nakon10 godine igrac polako postize vestinu da bi negde u sedmom razredu imao potrebnu zrelost, ali onda na vrhuncu slave i vestine dolazi u tesku koliziju interesa, jer kako spojiti nespojivo? Udvarati se i hofirati devojci iz komsiluka koja ide u paralelni razred, i u isto vreme igrati se sa decom u prasini, jednostavno ne ide. Moja generacija je osim toga imala i problem kako nabaviti klikere. Kod nas u zemlji su se gradile celicane i niko se nije bavio klikerima. Uvoziti ih iz inostranstva i na njih trositi devize takodje nije islo.Ponekad bi se u parfimeriji „Ruza“ pojavilo neko sledovanje staklenaca ali bi u rekordnom roku planuli za sat ili dva. Preostalo je jedino vaditi ih starih kuglagera i igrati gvozdencima. Osim klikera bilo jos i drugih igara, recimo sa slicicama fudbalera. Sve te igra su se u principu bazirale na staroj igri „krajcara“ ali koja je bila pod zabranom jer je neko to proglasio kockanjem za novac. Trotineti, rolsue, i slicne stvari koje imaju tockove, zahtevale su asfalt ili beton. Koliko ja znam od podvoznjaka pa valjda sve do Segedina jedino je ul. Pap Pala od krcme do Metalije imala solidno asfaltirani trotoar. Za trotinet i sl. je to ipak bilo malo. Palicki put je sa obe strane takodje imao nominalno trotoare, ali su bili u takvom stanju da si i peske reskirao da slomis vrat. Mi smo vozili bicikle za odrasle (kada bi nam dopustili) Problem je bio u nasim kratkim nogama, jer ako sednes na sic ne mozes da dosegnes pedale. Za to smo se snalazili tako da bi se savili ispod vaze, rukama negde u visini glave drzali upravljac, i cirkuska numera tj. akrobacija je dovedena do savrsenstva. Uzgred – da smo mi imali kompjutere, ni tri para volova nas ne bi od njih odvukla.
Jel? Ovo se jos igra? Nisam video dece koje igraju klikere godinama…
opet odličan tekst koji me je vratio u bezbrižno detinjstvo … mi smo na Prozivci, ispred zgrade pored „rupe“ igrali klikere i na „trougao“ … nacrta se trougao pa svaki igrač postavi po jedan kliker … onda se ti postavljeni klikeri izbijaju iz trougla … nikad nisam bio dobar u klikerima … bilo je tu izraza poput „vis – nis – picina (rupa)“ mada mi nikad i nismo razmišljali kada smo to izgovarali na šta se odnosi „picina“ … 🙂 … ehhh lepih li dana …
super tekst
Bravo Lansky, ponovo odličan tekst sa ilustracijama. Nesumnjivi doprinos istoriji savremene Subotice !
Lansky,odlični su Ti tekstovi, kao islike iz prošlosti grada!
… a u Kertvarošu se koristilo i PRED-UČ … predzadnji
Vežbaonica i Mikić, stari rivali …
Postojala je varijanta kod nas: Igramo u „keleše“
To je značilo igra u parovima.
Cekam te na picinu, vis niz picina bez podbaca i nadbaca, nema kukavicki nema saranja.
Renta rupa kliker picina, do smrt kliker do klikera. Cucc vraca rupa spasava, itd…
Nema boziranje nema bugera…