Đaci iz OŠ Jovan Mikić pripremili su poklone vojnicima za Dan armije i sa učiteljicama krenuli u Prvu kasarnu. Razgledali su tamo razno naoružanje, upozali se sa ratnom tradicijom vojvođanske brigade, a kada su hteli da predaju darove, rečeno im je da je većina vojske negde otišla ali da će neko svakako doći da to uzme i sačuva za svoje drugove kada se vrate sa obuke.
Jedan vojnik se žurno približavao pisti gde su deca čekala, kada je zavladala neverica. Pa to je Paja Bakšiš iz „Otpisanih“! Nastala je neopisiva galama i gužva. Bio je to glavom i bradom Miki Manojlović, tada mlad i veoma popularan glumac u filmovima i serijama, ali sada u SMB uniformi i ošišan po PS-u (Pravilu službe). Da je to neko vreme današnje, tabloidi bi sigurno pratili gde koji „celebrity“ služi svoj vojni rok, kako mu stoji uniforma i slično. Miki je služio 1977/78. kada je to verovatno bilo neumesno.
Stariji se sećaju Zafira Hadžimanova u Subotici i na Paliću, kako često šeta zaljubljen sa Senkom Veletanlić. On u uniformi a ona u poseti.
Mnogi znani i neznani proveli su svoj rok u Subotici i na neki način bili naši sugrađani, kao što smo i mi bili raspoređeni od Đevđelije do Ajdovščine da malo bolje upoznamo tamošnji sastav zemljišta kopajući rovove, ili lokalna piva, koja smo ispijali u kantini. Oni koji su služili u našem gradu, posle su otišli kući sa uspomenama na Suboticu, a po neko i sa istetoviranim imenom ovog grada, uz obaveznu godinu i ono JNA.
Sada je i to prošlost. Vojska više nije narodna, a iz Subotice se povukla i ostavila prazne kasarne.
Šta je vojska značila za Suboticu? Sigurne plate koje su se ovde trošile, izgradnju stanova za svoje kadrove i angažman subotičke privrede koja je snabdevala celu JNA (Željezničar – uniforme, “29. Novembar”- konzervirana hrana, Sever – naoružanje…).
I mladići iz Subotice imali su obezbeđen smeštaj u nekoj od kasarni širom države. Svako se kući vraćao pun utisaka i priča koje nikoga nisu zanimale. Nije to bilo samo upoznavanje sa vršnjacima iz drugih krajeva, već malo dublje sagledavanje sebe i drugih u posebnim okolnostima. Prvi izlazak iz svog „mehura“.
Sve što je neko bio ili imao pre nego što je obukao tu uniformu, nije više imalo vrednost u JNA. Kao nigde pre ni posle, mogao si biti čovek i drug, ili nula. Bila je neka fraza o kovačnici bratstva i jedinstva koja je zvučala kao i sve parole – prazno, ali je to tako sa ljudima svuda. Kada se sa nekim provodi toliko vremena, spava, jede i kupa zajedno, onda nastaju veoma čvrste veze. Zbog toga nije bilo nacionalizma u tako šarolikom društvu kao što je bila JNA. Iznad svega je bila sudbinska povezanost. Postojali smo mi i naša muka naspram ostalog srećnog sveta.
Nije da nije bilo zezanja u vojsci, šta više. Nekome je to bila prilika da pusti brkove ili da se tetovira. Poznate su malo sirovije smicalice kao “miniranje kreveta” ili “vožnja bicikla”, a ni vojnička poezija nije bila za svačije uvo.
Kako bude prolazilo vreme, vojničke anegdote biće priče koje pričaju neki stariji ljudi, jer obaveznog vojnog roka više nema. Sem uspomena, ono što je ostalo do danas onima koji su “vraćali dug zemlji”, jeste veština uživanja u malim stvarima civilnog života: u mekanoj garderobi i posteljini, u čistim čarapama, ili komforu obične wc šolje.
Da na kraju ne zaboravimo devojke. I one su omirisale barut. U školi je u okviru predmeta ONO I DSZ, bilo obavezno gađanje na strelištu iz prave puške. Učili su i cure i dečaci o vrstama mina i granata. Ko nije išao u srednju školu morao je da prođe predvojničku obuku u šumi. U duhu parole svoje nećemo – tuđe nedamo, ili tako nekako, spremali smo se za odbrambeni rat. Vojna doktrina je bila defanzivna i svi su imali da budu uključeni. Svi smo jedna armija!
Poslednja odbrana Gradske kuće
Lansky
KOMENTARI
OSTAVITE KOMENTAR
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali.
Sećam se kada su nas vodili u prvu kasarnu.
Bili smo baš maleni. To je bilo u obdaništu. (Išao sam u ono u Frankopanskoj)
bio sam nemirno dete i često se dešavalo da ne slušam šta vaspitačica priča. Uglavnom, rekla nam je da kažemo kući mami i tati, da ćemo ići u prvu kasarnu i da svako ponese jednu kutiju cigareta.
Inače se uvek nešto nosilo u obdanište kao materijal da mi deca nešto pravimo, lepimo, i tome slično. I sad, ja nisam siroma baš razumeo šta će nam ta kutija cigareta, mislio sam da ćemo nešto da pravimo od nje. I kažem mojima da mi treba prazna kutija cigareta za sutra za obdanište. Moji u čudu, ali dobro. Neko je kupio, mislim, crveni Dunhill i ispraznio kutiju i ja je sutra ponesem.
Vaspitačica umalo u nesvest nije pala. Ja doneo praznu kutiju. I eto, kad su nas odveli u kasarnu, ja sam bio jedini koji nije imao kutiju cigareta da dam nekome od vojnika na poklon.
Sećam se još nešto od.te posete. Isterali su jedan tenk iz hangara. I gomila dece se pentrala i đipala po tenku. To je recimo neka.1983, 1984. možda, tako da je tenk sigurno bio 55ica. U današnje vreme sigurno niko ne bi malenu decu peo na onu grdosiju. Od straha da ne popadaju. Ali bilo je drugo vreme, padali smo i na igralištu stalno, lupali kolena i glave i nikom ništa… Isterali su i izviđački BRDM, u njega je moglo da se uđe. I ja se zavučem unutra i sednem na vozačevo mesto, počnem onako mali da se nameštam i vrpoljim, čačnem nešto i padne naslon od vozačevog sedišta. Bogo moj kako sam se ja prepao. Eto, slomio sam nešto. A već me je danas izgrdila vaspitačica. I ja zbrišem na vrat, na nos iz tog oklopnjaka.
Eh Lansky, ovo o čemu sad pišem, desilo se pre neke četiri decenije. Ne pamtim kada sam poslednji put uopšte mislio i o svom vojnom roku, a kamo li dečijoj poseti prvoj kasarni. Hvala vam mnogo.
Nas su đake vodili u Tavankut da posetimo graničare. Oficir nam je održao predavanje na terenu kako je tu granični kamen i linija ali niko ne može da pređe neprimećen.
A onda je kao iz zemlje iskočio vojnik sa vučjakom. Mora da je bila mala uzvišica jer nismo uočili nikakav rov nego su oni onako ispali niotkuda. Mi smo bii impresionirani.
Sećam se, gotovo svih detalja, karaule u Gornjem Tavankutu.Bili smo drugi razred osnovne. Spavaona odmah na ulazu i soška sa puškama papovkama. Sve sam to upijao pogledom kao da sam znao da ću 99 dospeti tamo kao rezervista u istu onu spavaonu koja mi je toliko ostala urezana u sećanje. Jedina razlika je bila što su u soškama ovoga puta bile automatske puške. Kao da se krug na neki način zatvorio. Nikome iz razreda nisam to stigao da ispričam. Hvala Lansky.
A ja sam osamdesetih čuvao italijansku granicu u Sloveniji. Najveća atrakcija je bila Mojca kada izađe da kupi seno u Yassa šorcu…
Vrlo dobro – Sluzimo narodu!
Ja sluzio, odsluzio i narodu oduzio. Istina manje sam sluzio narodu a nesto vise mome pasosu jer odsluzenje je bila jedina mogucnost da se domognem pasosa i krenem u inostranstvo. Kazem u vojnom odseku da bih rado sto pre u vojsku i oni me posalju u roku od 14 dana u gardijsku kasarnu na Vozdovac u Beogradu. Tu su nas svecano docekali drugovi iz saniteta i temeljno zaprasili nekim belim prahom (DDT?) uglavnom teziste zaprasivanja je bila kosa zatim ispod pazuha i oko genitalija. Potom se islo na sisanje i moglo se birati kao u frizerskom salonu. Ko je zeleo moga je dobit modernu vojnicku frizuru „na crtu“ ili klasicno regrutski „na celavo“ Kupanje, oblacenje uniforme, primanje vojnicke opreme, poslepodne nastava u ucionici. Sanitetski oficir objasnjava sta je to klozet , cemu sluzi i kako se koristi. Ubrzo mi je postalo jasno sta je bila svrha tog predavanja. Strojeva obuka, takticka obuka i ostala vojnicka svakodnevica. Kruna svega je bio mars od 50 kilometara pod punom opremom. Istovarili su nas iz kamiona u nekoj Nedodjiji. Marsevska koloma se rastegla i pored mene marsira jedan vojnik iz moje cete. Zapocinjem klasicni vojnicki razgovor – Odakle si zemljace? Ja sam bolan od Kalesija. A gde su Kalesije? Pitam ja. – Kak´neznas dje su Kalesije? Pa to ti je nama` kod Simina Hana. Dobijem ja poucni odgovor. Marsiramo mi dalje, ja produbljujem moje znanje iz geografije, danas vec moje bivse domovine. Osamnaest meseci je doslo i proslo. Po odsluzenju odpusten iz vojske dobio sam voznu kartu za putnicki voz od Beograda di Subotice. U ono vreme je putonje na toj relaciji trajalo nekih pet sati. Danas iz perpektive starog coveka kome treba bar jedan sat da ustane iz kreveta, obrije se, istusira i obuce, vojnicko doba izgleda lepo i budi ugodna secanja na mladost kad coveku nista nije bilo tesko i vojnicko strapaciranje sasvim normalno i podnosljivo.
E kad su u prethodnim komentarima pomenute školske posete karauli i ja bih da ispričam još jednu dečiju uspomenu, pored ove što sam je ispričao u prvom komentaru.
U prvu kasarnu su me vodili u obdaništu.
A na karaulu u prvom ili drugom razredu osnovne.
Verovatno na neki državni praznik ili neki praznik vezano za JNA. Ko bibse sad toga setio…
Uglavnom dugo godina nisam znao koja je to karaula konkretno bila. Sećao sam se samo da je bila u pesku i da je svuda bila borovina.
Doveli su nas tamo. Nije bilo mnogo vojske (kao u kasarni) kako je to i inače slučaj na karaulama.
Sećam se da nam je nešto pričao neki oficir ili podoficir. Moj pokojni tata je u to vreme bio rezervni oficir JNA i ponekad je išao na vojne vežbe. (Završio je bio ŠRO u Bileći). Viđao sam mu uniformu kada je mama širila na štrik posle pranja. Poručničke epolete su imale dve zvezdice, ali ja nisam znao koji je to čin, pa sam tog starešinu na karauli pitao za to. I on mi je rekao-Tata ti je poručnik. Ja sam bio sav ponosan, ne znajući uopšte gde je taj čin u celoj vojnoj hijerarhiji.
Ono što je nas decu na karauli posebno impresioniralo, bili su graničarski kerovi. Ogromni nemački ovčari. Još ako znate da je u to vreme bio popularan film „Vuk samotnjak“ sa Slavkom Štimcem i njegovim vučijakom Hundom, možete zamisliti naše oduševljenje. Kerovođa je bio neki vojnik graničar Buda. Upamtio sam da je imao tanke brčiće, i da je jako ličio na Đorđa Balaševića. Elem, ker ga je bespogovorno slušao. Svašta je radio. Prelazio prepreke i tako to. Ma prvoklasni doživljaj za decu !
Sutradan smo u školi pisali sastav na času SHJ i naravno, svi redom smo pisali o vojniku Budi i njegovom keru. Tada sam čvrsto odlučio da ću jednog dana biti i ja vojnik.
I jesam odslužio vojsku, ali vojsku sa drugim imenom i države koja se drugačije zvala i koja sada takođe više ne postoji. Uspeli su tamo da mi razbiju svaku dečiju iluziju o vojsci. Ali to je druga priča…
Posle mnogo, mnogo, mnogo godina video sam na TV snimku tu istu karaulu, prepoznao sam je iako je od nje ostalo skoro ništa. Bio je snimak o onim dešavanjim i pucnjavama sa migrantima, ubistvima među njima i policijskim akcijama. Neki kadrovi su bili baš iz te uništene nekadašnje karaule. Steglo me u grudima kada sam to video. I sad sam malo tužan dok ovo pišem. Eh detinjstvo…
Kao klinca me je u tim posetama odusevljavalo svo to oruzje i vojna tehnika, ali to odusevljenje je pocelo splasnjavati vec u srednjoj skoli i uopste nisam voleo ONO i DSZ. Posle sluzenja vojske, pa nekoliko rezervi, postao sam totalni pacifista. Danasnji ratovi su sve veca nocna mora i stvarno cemo sami cebe unistiti. Mozda bi trebalo prepraviti ono „sapiens“ sto oznacava nasu vrstu unutar roda Homo. Uspravno hodamo, pa komotno moze da nam ostane ime Homo erectus.
Vrlo dobro – Služimo narodu.
Ništa ne valja – Biće bolle.
Najlepši period života u mladosti, ali sam jedva dočekao kraj – čekala me najdaraža devojka.
Служи војску на мору мој поручник погинуо у зеленим береткама у БиХ , неколицина официра постали важни у Хрватској а један мајор имао висок чин у Републици Српској.
@ za sve one koji sami sebe lazu jedno pitanje (ili ne znaju znacenje reci pacifizam)
Upadne vam manijak u kucu i pocne vam maltretirati decu i zenu, sta bi radili pacifisti??
@Lazni pacifista…Ti brkas protivljenje resavanju sukoba ratom sa samoodbranom. Nisam za rat, ali cu uvek braniti sebe, a jos jace ljude koje volim.
@ Trovach
Ne nego ti ne znas znacenje celog pojma pacifista!!!
Nije samo protivljenje ratu vec doslovno znaci miran covek( rec dolazi iz latinskog).
Zato sam i postavio to pitanje jer ga mnogi trivijalno koriste,a nisu upoznati sa njegovim pravim iskonskim znacenjem!
@Lazni pacifista…Ne moras ulaziti bas „u sitna crevca“. Znas na sta sam mislio, a totalno neprirodno bi bilo trpeti nasilje i ne braniti se. To nijedan zivi organizam ne radi. Miran covek nece napadati drugog, ali totalno je debilno trpeti nasilje. Najgluplji primer, ako je istina, je bio Dzoni Jabukovo Seme koji je zapalio vatru da se ugreje. Kada je primetio da je jedan komarac uleteo u vatru, on ju je ugasio, pa nastavio da se smrzava i trpi ubode.
Pacifizam je ideologija koja se protivi resvanju politickih i dustveno-socijalnih problema ratom. Sama rec ima neke veze sa neolatinskim. Inace anticki Rimljani takvu rec nisu poznavali niti je imali u svom vokabularu. Ona nastaje negde oko prelaza iz 19-tog u 20 -ti vek. Kada smo vec kod neolatinskih fraza, spomenimo i odgovor na pacifizam takodje na neolatinskom – „Si vis pacem para bellum“. sentenca ima znacenje – Ako zelis mir, spremaj se za rat. Vecina armija (osim onih agresorskih) ima takav stav i cilj je odvracanje potencijalnog neprijatelja od pokusaja agresije. To odvracanje je najefektivnije kad vidi neprijatelj da mu se ne isplati agresija na odredjenu teritoriju i da je protivnik u stanju da se brani.
@ Kertvaros : Koje godine ste služili u toj kasarni u BG. Naime i ja sam tamo bio vojnika.
@ Voki
Sluzio sam 1967/68 godine.
Oj Vozdovcu ne treba ti kise
regruti te znojem natopise.
Tudi jaz sem bil u JNA v Subotici 77. 79 leta Majska klasa iz Ajdovščine doma,če se me kdo spomni naj mi kaj napiše pozdrav vsem hvala naprej Florijan Likar