Stotine i stotine građana Kertvaroša i onih koje put vodi na tu stranu, u toku jednog dana , pređu požarni put na železničkoj stanici Subotica, i tako rizikuju bliski susret sa lokomtivama i kompozicijama, koji ne može biti ništa do fatalan.
Požarni put je jedina tačka duž subotičke željezničke stanice, koja u svakom trenutku mora biti slobodna od kompozicija, i tako obezbediti nesmetan prelaz ljudima. Prelaz željezničkim radnicima ili putnicima sa stanice u slučaju nekakve nužde. Ali gotovo dvadeset godina, ta staza služi kao prometni pešački put građanima kojima je to najbliži i najzgodniji put u grad ili nazad u Kertvaroš.
Pešački most koji bi spojio taj deo grada sa centrom, nametnuo se kao prioritet još tridesetih godina dvadesetog veka. Ušao je u planove i posle rata a ostao do danas samo želja. U međuvremenu je bilo ideja o podzemnom prolazu, autobuskoj stanici, a pre dvadeset godina, veoma je bilo blizu rešenje u sklopu izgradnje tržnog centra na mestu današnje MOL pumpe.
Umesto toga, i onaj stari pešački most iz Pap Pala prema Senćanskom putu, razmontiran je krajem devedesetih godina i od tada građani iz Bolmanske peške prelaze preko koloseka teretne stanice.
Kertvaroš je naselje koje brzo raste i kolona na „stazi slonova“ je sve brojnija ali pitanje pasarele nikad nije bilo dalje od rešenja.
Ljudi prelaze požarni put, neki pažljivo, mnogi ne, neki preskaču vagone, motaju se oko opasnih željezničkih postrojenja, pa čak i onima najopreznijima, taj prolaz je postao rutina i nemaju više onu koncentraciju koja je neophodna.
Strašna nesreća se desila pre nekoliko godina. Student je rasejano prelazio koloseke i pao pod lokomotivu. Osakaćen i teško povređen, ostao je bez svesti ispod lokomotive pod naponom. Veliki ljudi za velika dela su među nama ali su potrebne okolnosti da se njihova izuzetnost iskaže. U tom momentu se u željezničkoj ambulanti na smeni nalazila doktorica Marica Tasić Pokrić. Ta mala ženica je bez oklevanja izjurila i podvukla se pod čelično čudovište kako bi pružila prvu pomoć nesrećnom mladiću. Iako godinama radeći u ambulanti, rutinski posao medicine rada, u sekundi je reagovala kao u sred ratne zone. Samo doktorica Marica, kćerka borca iz II svetskog rata, zna kako je dole „stići i na strašnom mestu postojati“, ispod strašne lokomotive, pred tim prizorom.
Spasile jedan život : Aleksandra Savković i dr Marica Pokrić Tasić
Pozdrav Velikim Doktoricama -Kraljicama
„Pešački most koji bi spojio taj deo grada sa centrom, nametnuo se kao prioritet još tridesetih godina dvadesetog veka.“ Još malčice treba sačekati,na stogodišnjicu ovog plana on će se i ostvarit!Još samo 20 godina!
Po izgradnji naselja popularno nazvanog „Tokio“, mislim da se nametnula potrba za izgradnjom pešačkog mosta koji bi taj deo grada spoijo sa centrom. Pokušajte samo da prebrojite pešake koji u toku dana pretrčavaju put od spomenika Ivanu Sariću do tokija i obrnuto. Na sreću, nema udesa sa ozbiljnijim posledicama, ali ne treba vući vraga za rep!
Ne samo ta pasarela, vec je potrebna i jedna preko pruge sto vodi do Ucke ulice. Slazem se za Tokio i centar. tu je potreban podzemni prolaz kao i izmedju Jadrana i korza. A u buducnosti kada bude Severnog bulevara, trebace i jedan na setalistu.
Sve je na mestu. Posebno ona da se kod Tokija problem ne resava pasarelom vec podzemnim prolazom.
Ljudi nemojte sanjati, ima dosta nacetih ivesticicija u grdu koje su zapocete a nije zavrsene, treba sve redom i da se zna ko pije ko placa, a ne samo ziveti u snovama.
Kod nas nikad se ne zna, mozda za koji dan i pocnu radovi na tom mostu. A kad ce se zavrsiti to se nikad ne zna, mozda ni onda.
kada budu dosli kinezi i ostale nacije sa dalekog istoka (jer nas je sve manje i manje) onda cemo zajedno sa njima izgraditi to, za nekih 30 godina…