Kako prenosi dnevni list "Blic", nukelarni otpad iz Vinče je negde oko 6 sati ujutru dopremljen u Azotaru.
Neposredno pred dolazak kamiona sa otpadom, policijski helikopter je nekoliko minuta nadletao Azotaru, a zatim se pojavila kolona transportnih vozila okruženih jakim obezbeđenjem MUP-a Srbije koje je taj otpad unela u krug fabrike, gde će biti prenet na vagone voza koji će preko Mađarske i Slovenije otići do luke Kopar.
Iako je po rečima Zorana Dragišića profesora sa Fakulteta za bezbednost cela stvar morala da prođe bez medijske "buke", vest o transportu nukleranog otpada je došla u javnost preko ministra Mrkonjića, što je u velikoj meri zabrinulo građane Subotice a posebno onih koji su imali prilike da vide kolonu od 32 kamiona okružena policijskim patrolama.
Nuklearni otpad bi po planu trebalo da krene put Mađarske ujutru u 6.
KOMENTARI
OSTAVITE KOMENTAR
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali.
A nije bilo lakse avionom poslati za rusiju???
Tekst iz e-novina prenosimo u celosti
Trenutni plan ruske vlade je da uvezu 20.000 tona nuklearnog otpada u zamenu za 20 milijardi dolara. Naših skromnih 25 miliona evra je verovatno uračunato u ovu cifru
Prošlonedeljna panika koju su osetili građani Subotice sasvim je primerena situaciji u kojoj su se našli: scene pratnje opasnog tovara poput onih iz akcionih filmova i sam tovar koji je u petak stigao u subotičku azotaru nisu nešto što biste mogli ravnodušno da ispratite iz fotelje. Srećom po stanovnike Vinče, Subotice i cele Srbije, a na nesreću Rusa, istrošeno nuklearno gorivo bi u ovom trenutku već trebalo da je na sigurnom mestu. Postavlja se pitanje da li je to mesto stvarno sigurno? Po svemu sudeći – nije.
Naime, 2009. godine je procurela informacija da se nuklearni otpad koji je proizveo francuski EDF, inače najveći svetski proizvođač nuklearne energije, šalje u Sibir. Seversk, ili Tomsk-7 kako je grad bio poznat u vreme kada ga nije bilo na zvaničnim mapama je mesto u kome se nalazilo nekoliko nuklearnih reaktora i hemijskih postrojenja koja se bave preradom uranijuma i plutonijuma.1993.godine tamo se desila jedna od najgorih nuklearnih katastrofa u istoriji. Danas se, navodno, velike količine nuklearnog otpada tamo šalju na prerađivanje, a 10 do 20 odsto se vraća nazad u Francusku na ponovnu upotrebu u nuklearnim elektranama. Ostatak se čuva u nesigurnim skladištima među sigurnim ruskim tajnama. Koje pored Google Earth i nisu baš toliko skrivene.
Takođe, do 2009.godine Nemačka je redovno slala pošiljke istrošenog nuklearnog goriva u Rusiju. Radilo se o UF6 (uranijum heksafluorid) – nusproizvodu obogaćivanja uranijuma koji je veoma toksičan, burno reaguje u dodiru sa vodom i ima korozivno dejstvo. Nedavno se povela burna diskusija o drugoj vrsti goriva, onoj koja se istroši u radu istraživačkih nuklearnih reaktora i koja, poput nuklearnog otpada, u sebi sadrži plutonijum i radioaktivne proizvode fisije i ekstremno je opasna. To gorivo je otišlo, uprkos protestima Grinpisa, u Majak, rusko nuklearno postrojenje za čije okruženje stručnjaci tvrde da je u gorem stanju od Černobila. Pedesetih godina prošlog veka radioaktivni otpad ovog nuklearnog kompleksa je prosipan u reku Teča koja je bila izvor pijaće vode za mnoga sela u okolini. Jedan od sistema za hlađenje je 1957. godine eksplodirao i velika količina radioaktivnog otpada je završila u atmosferi. Suma svega ovog – više od 250.000 ljudi izloženo radijaciji. Posledice – užasne. Trenutni plan ruske vlade je da na ovo mesto uvezu 20.000 tona nuklearnog otpada u zamenu za 20 milijardi dolara. Naših skromnih 25 miliona evra je verovatno uračunato u ovu cifru.
Nedavne demonstracije u Nemačkoj ipak nemaju veze sa izvozom istrošenog goriva u Rusiju. Za to neka se brinu Rusi. Ako smeju. Pre desetak dana je u Nemačku stiglo 123 tone nuklearnog otpada. Taj otpad, proizveden u Nemačkoj, bio je na obradi u Francuskoj i pri povratku u skladište u blizini bivših rudnika soli u Gotlebenu naišao je na otpor oko 4000 protestanata koji su blokirali put telima, i lokalnih farmera koji su pak, šine zakrčili ovcama, kozama i traktorima. Rezultat operacije transporta je 20.000 policajaca uključenih u akciju, potrošenih 70 miliona dolara i najveći rejting Zelene partije u Nemačkoj ikada.
Photo: http://www.ekologija.rs
U svetu se nađu i primeri drugačijeg rešavanja ove vrste problema. U Švedskoj i Finskoj su građani sami odlučivali čija će oblast biti domaćin radioaktivnog otpada. U Finskoj je odlučeno da se otpad zakopa u steni kroz koju će do 2020. godine biti probušen takozvani Onkalo tunel. Velika Britanija, kao pionir nuklearne energije, pedeset godina prikuplja otpad i već izvesno vreme aktivno traži odgovarajuće mesto za njegovo konačno odlaganje. 2008. su se čuli glasovi zvaničnika da bi Velika Britanija trebalo da bude lokacija broj jedan u svetu za odlaganje nuklearnog otpada. Čini se da ih je Rusija pretekla u tome.
Sve u svemu, to je veoma složeno pitanje na koje nema pravog odgovora. Očigledno je da nuklearni otpad (skoro) niko ne želi u svom dvorištu, ljudi ga se plaše i izaziva žestoke polemike na globalnom nivou. Kao što sam već negde napomenuo, zamislite da se sutra globalno zagrevanje zaustavi, klanice zatvore, pesticidi zabrane a auto industrija više ne dobija državne olakšice. I za vreme našeg slavlja, stvarnost bi ostala ista: radijacija je večna. Period polu-raspada DDT-a u okruženju je 15 godina – što je dovoljno loše – međutim, period polu-raspada uranijuma-235 je 704 miliona godina, a uranijuma-238 je oko 4.47 milijardi godina. Bez obzira šta pričali o nultoj emisiji ugljen dioksida pri proizvodnji struje nuklearnom energijom, ona nikad neće biti čista. Da li će čovečanstvo ikada saznati cenu proizvodnje ove «čiste» energije, ne znamo. Možda će to biti neke generacije koje će se roditi mnogo godina nakon što nestanu sa lica zemlje oni koji su doneli odluku gde će se nuklearni otpad smestiti.