Subotica u novozelandskoj štampi – masovni zločini

Nikad se ne zna kada će neka vest iz našeg grada zaslužiti da se nađe među onima koje će preuzeti i inostrane novinske agencije. Nije dovoljno da ona bude interesantna i šokantna, već to može biti i okolnost da se toga dana u svetu nije desilo ništa uzbudljivije i značajnije. Mada je teško poverovati da se za jedan dan u vaskolikom svetu ne dogodi dovoljno zanimljivih stvari, nego je baš vest iz Subotice zaslužila da ode daleko od granica naše zemlje. Šta god mislili o tome, dešava se i to da o nekom događaju u našem gradu, ljudi čitaju u novinama i na drugom kraju sveta. Pošto nismo metropola pa da strani dopisnici šalju vesti iz politike, nauke ili kulture, iz Subotice najdalje ode vest o nekom zločinu.

Leta 1990. bila je to vest o krvavom obračunu u bilijar klubu na korzou, kada je „Bill bar“ u naslovima nekih stranih novina prekršten u „Kill bar“. Sećaju se Subotičani i drugih primera, a kako je to izgledalo pre jednog veka, može da ilustruje par vesti iz štampe na Novom Zelandu.

Dopisnik Rojtersa iz Budimpešte informisao je svetsku javnost kako je kod naselja Ludaš poludeli žandar iz čista mira počeo da puca na ljude. Ubio ih je četvoro a ranio četrnaest, dok nisu pristigle njegove kolege i izrešetale ga.

Četrdeset leševa u podrumu

Bio je to početak XX stoleća, pretpostavimo da je Novi Zeland bio dosadna zemlja, bar onoliko koliko je to danas, po ovdašnjim shvatanjima. Pitomi Novozelanđani morali su crnu hroniku da pune vestima iz Starog sveta. Koliko su te vesti bile pouzdane, zapitaće se neko kada pročita naslov „Forty bodies found“, a ispod njega priču iz Maria Theresiopel-a.

U podrumu jedne stare subotičke gostionice, bilo je zakopano četrdeset ljudskih skeleta. Oštećenja koja su bila vidljiva na lobanjama, ukazivala su da je reč o nasilnim smrtima. Međutim, kada je ova tajna grobnica otkrivena, žrtve su na tom mestu počivale već pola veka. Stari vlasnik kafane i konaka više nije bio živ, pa se istraga oslonila na sećanja starijih. Tada su se neki setili misterioznih nestanaka izvesnih bogatih stočara koji su svraćali i u tu gostionicu za vreme vašara. Vlasnik kafane je umro kao bogat čovek. Ta priča je potegnuta kada je njegova naslednica kasnije bila žrtva sopstvene kćerke. Branioci devojke koja je organizovala ubistvo stvoje majke, izneli su tezu o naslednoj ubilačkoj maniji – homicidial mania. Kakav deda takva i unuka.

Priest at Hollywood

Nije baš svaka vest iz našeg kraja za crnu hroniku ali se tada postavlja pitanje zašto bi nešto drugo zanimalo čitaoce na drugoj strani sveta. Ondašnja Subotica imala je dosta listova i novinara, a samim tim i dopisnika, dok je Novi svet bio pun tek pristiglih doseljenika iz Evrope, željnih informacija iz zavičaja. Zato je nekoga mogla da privuče priča o jednom glumcu koji je dobio ulogu u Holivudu, ali se nije pojavio na snimanju.

Njegova biografija je zanimljiva, a Subotičanima i poznata. Barem do odlaska u Ameriku. Deže Vojnić je, u godinama pred Prvi svetski rat, bio župnik najstarije subotičke župe, svete Tereze Avilske. Sve to navode i novozelandske novine, pored podataka o plemenitim Vojnićima sa severa Bačke, iz čije bogate porodice župnik potiče. Iako popularan i uticajan, posle Velikog rata odložio je svešteničku odoru i otišao u Sjedinjene Države.

Ono što se sledeće zna o njemu jeste da je potpisao ugovor sa „Paramount Film Company“. Kada je trebalo da počne snimanje filma u kome je dobio ulogu, Deže Vojnić je jednostavno nestao. Ništa se o njemu nije znalo nekoliko godina, dok ga neko nije prepoznao u jednom malom američkom mestu, sa brojnom mađarskom zajednicom. Naš župnik se tamo iznova vratio svom pozivu. Bio je lokalni paroh. Danas bi bilo zanimljivo čuti još po nešto o putešestvijama ovog Subotičanina, ali od tih događaja nas deli stotinu godina, i vekovna prašina na starim novinama i životima ondašnjeg sveta.

 

Lansky



KOMENTARI

  1. amacak kaže:

    pa jel ima istine u toj priči o 40 leševa?

  2. dule kaže:

    @amacak
    Koliko sam razumeo to je istina.

  3. Kertvaros kaže:

    Dobar glas daleko se cuje
    los glas cuje se jos dalje

    (Narodna poslovica)

    Staro pravilo glasi – sto je neka vest bizarnija, time mora biti geografski udaljenija od vecine citateljstva ali isto tako i od sedista redakcije. U sezoni „Kiselih krastavaca“ kada je vreme godisnjih odmora, skolskih raspusta i marljivih domacica koje spremaju zimnicu, politicari, glumci i ostala estrada letuju po skupim i egzoticnim destinacijama, nastaje doba kada se svi odmaraju od skandala, politickih padova i uspona, razvoda sa gomilom prljavog vesa i svega sto sa sobom donosi ona klijentela od koje stampa zivi i to narocito ona zuta. Pre pojave interneta je bila borba za tiraz i borba za citaoca, odnosno stalnog abonenta jer je to bio prihod sa kojim je izdavacka kuca mogla cvrsto racunati. Do pojave interneta vest je morala biti kratka, jasna i vrlo konkretna i sazeta.Cilj je bio informisati citaoca a on neka posle razmislja o svemu sta je procitao. U danasnje vreme je cilj tako formulisati da se citaoc namami i klikne na clanak tzv clickbaiting jer je to jedini ili dodatni prihod koji imaju redakcije. Tu nije nikakv sadrzaj od vaznosti osim otvaranja clanka i sto duzeg boravka na sajtu. Zbog toga danas internet redakcije zaposljavaju nize obrazovani a time i jeftini personal koji moze dugo da „melje“ i prezvakuje sve moguce potpuno irelevantne vesti i usput im daje znacaj kao da su vazne za kompletnu egzitenciju planete. Nekada su se redakcije ogradjivale od nesigurnih i neproverenih vesti tako sto bi na kraju clanka stampali formulu – Non testatum – ne provereno. Kasnije je to skraceno samo na dva slova N i T sto se obicno izgovaralo kao „ente“ i na nem. jeziku znaci – patka. Tako je nastala svetski poznata novinska „patka“.
    Nekadsnja stampa, odnosno njena etika, nije dozvoljavala kopanje po necijoj privatnosti ako to stvarno nije bilo od opsteg znacaja i interesa. Cilj redakcije je uvek bio da oko svojih izadanja stvori jedan seriozni image i sebe pretstavi kao list za obrazovaniju i kulturniju publiku koja ima inters za dogadjaje u svetu ali isto tako drzi i do izvesnog nivoa. Vesti i novosti se preko odgovarajucih agencija nude odnosno prodaju redakcijama i one ukoliko ih prihvate placaju odredjeni honorar.. Tu pored svetskih renomiranih agencija, UPI, AFP, REUTER, AP, DPA , I mnoge druge. Valja nam se jos potsetiti i da je nas TANJUG nekada igrao vaznu ulogu medju global playerima i bio jedna cenjena, ozbiljna i dobro obavestena novinska agenija. Tanjug je bio glavni i vodeci za vesti iz Kine narocito za vreme Kulturne revolucije a poslednji puta je zablistao 1989 iz Rumunije kada je bio jedina agencija koja je ujedno iprva javljavala o dogadjajima iz Bukuresta ali i unutrasnjisti Rumunije. O padu Causeska i ostalim zbivanjima. vesti koje je plasirao Tanjug preuzimale su svetske agencije i dalje ih distribuirale po redakcijama najcuvenijih svetskih listova.

  4. Dušan K. Ilijenadin kaže:

    Ente (n. t.) je u stvari skraćenica za ‘non testatum’ (lat.) u značenju ‘nije potvrdjeno’ ev. neprovereno. Neko je to pogrešno pročitao ‘ente’ tj. patka (nemački), pa je tako nastala tzv. novinarska patka tj. neproverena ili nepotvrdjena vest…

  5. Kertvaros kaže:

    @ amacak

    Sta je ovde istina danas je tesko utvrditi. 40 leseva sa razbijenim lobanjama je prilicna kolicina mrtvih da bi se to samo tako objasnilo kao grabezno umorsto jednog na novac alavog krcmara. Pre svega to je morao biti poprilacan podrum da bi imao kapacitet za tolike leseve. Kad neka osoba nestane, bez obzira da li je to trgovac stokom koji po prvilu nosi sa sobom vecu kolicinu novca ili neka druga osoba, nestanak se prijavljuje odgovarujucim vlastima . Prvo pitanje koje se postavlja, kako tada tako i danas, sa kime i gde je nestala osoba poslednji puta vidjena. Da 40 puta u jednoj Subotici u relativno kratkom periodu nestane bez traga 40 ljudi i da bas niko nije primetio da im je poslednji boravak bio u narecenoj krcmi, zvuci prilicno nerealno. Tim pre jer ni bogati ljudi nisu bili bas tako naivni, pogotovo ne u ono vreme da bi se samo tako setali okolo sa kesom punom novca i jos o tome svuda pricali ili mozda cak i krcmaru pokazivali sta i koliko novca imaju kod sebe. Ako svemu dodamo da je u Subotici svako svakoga poznavao onda je teorija o krcmaru ubici prilicno tanka. Osim toga forenzika i ostala kriminalisticka tehnika nije bila na nivou danasnje pa je trebalo naci nekavo objasnjenje. Umrli krcmar je tu bio upravo predisponiran. Mozda se radi o nekoj masovnoj grobnici iz Turskih ratova sto bi razbijene lobanje donekle i objasnilo. Da li je na lesevima bilo ostataka nekave odece, ako jeste koje i iz kojeg vremenskog perioda. Da li su nadjeni jos neki materijalni (metalni) ili slicni tragovi ili licni predmeti ubijenih sto bi doprinelo njihovoj idetifikaciji. Od svega toga nista osim 40 neindentifikovanih leseva (mozda su to Ali Baba i 40 hajduka?) i prica o krcmaru koji je nazalost umro i ne moze biti salusan, sto bi bilo sasvim logicno jer su na kraju krajeva u njegovom porumu nadjeni lesevi. Sta je u svemu tome istina a sta bujna masta, najverovatnije nikada necemo saznati. Moguce je da prica o lesevima u podrumu i ona prica o belom kombiju koji kruzi Suboticom i otima i krade malu decu, imaju zajednicki izvor u Subotickoj narativnoj tradiciji koja se siri sa kolena na koleno.

  6. Stevan DREN MLINAREC kaže:

    AKO JE REČ O PRIČI AUSTRALIJE ONDA NA TO TREBA GLEDATI U KONTEKSTU NJENOG DISKRIMINATORSTVA I NJENOM GOVORU JEZIKOM DISKRIMINACIJE ČEGA SMO SVEDOCI I OVIH DANA DOGADJAJIMA OKO NOVAKA DOKOVIĆA – STOGA, TOME NE TREBA DAVATI NIKAKAV ZNAČAJ NITI SE UOPŠTE TREBA ZAMARATI STIM ! !! – sdmlin@reck *** mob. lin. 0038598636363

  7. jovan kaže:

    Samo da neko se ne seti da malo ‘zagrebe’ po subotičkim podrumima u užem centru grada jer bi onda se iznenadio šta sve kriju ti podrumi iz novijeg vremena …

  8. Profesor kaže:

    Ima tu svega, koliko je po salašima svoje kosti ostavilo nadničara koji su pokopani ponajviše u stajnjak. Kao kod onog Subotičkog čobanina..

  9. Marica Jozić kaže:

    Odličan članak. Hvala što održavate svoje čitaoce zdravim i ne trujete ih kojekakvim smećem, kao što to radi 90% ostalih nazovi novinara.

OSTAVITE KOMENTAR