Tapkaroši

Iako su mu već očitali opelo početkom devedesetih godina, bioskop je preživeo. Tada mu se zaista nije mogla videti budućnost pored video klubova i kablovske televizije, međutim, strari dobri kino se pregrupisao u manje prostore koji se mogu klimatizovati, ponudio je efekte za njamlađe, komfor za starije, a nove tehnologije su ubrzale distribuciju, što znači da je moguće u isto vreme održati premijeru u Los Angelesu, Parizu i u Čantaviru (ako bi imao bioskop).

U bioskopu Zvezda, sedamdesetih godina

Danas vam se u Subotici može desiti da na blagajni bioskopa saznate da su karte rasprodate za večeras, a i za naredno veče, ali da možete da rezervišete za prekosutra. Nekada davno bi se u takvom slučaju obavezno našao neko ko ima „kartu više“, koju možete da otkupite po nešto višoj ceni i tako ipak ne propustite film. Svi znaju ko su tapkaroši i kako su vodili svoj biznis ali je palo u zaborav kakav su problem predstavljali nekada, u zlatno doba bioskopa. Danas bi ih zvali MAFIJA.

Početkom šezdesetih, pominje se Đurika Balog i njegov tapkaroški „sindikat“. Vrbovali bi klince za preprodaju karata, nekada i po dvostrukoj ceni, s tim da bi tapkarošima išao manji deo a sindikatu „kajmak“. Mnogima je ova pojava išla na živce, međutim, nekima je čak i odgovaralo da izbegnu čekanje u redu, u zamenu za višu cenu ulaznice. Za neke filmove su se stvarali redovi i nekoliko sati pre otvaranja blagajne. Da li su bioskopi ovome mogli da doskoče? Verovatno, ako bi za to imali motiva. A da li su tapkaroši tamo podmazivali nekoga, to nikad nije dokazano, iako su pojedinci pokušavali da isteraju pravdu.

Jedan Subotičanin, zaposlen u Narodnom odboru sreza, zainatio se kada nikako nije mogao da dođe do karte za projekciju u bioskopu „Avala“. Pre podne je radio, pa nije mogao da čeka u redu, a popodne su sve ulaznice već bile prodate. Jedino su tapkaroši mogli da ih obezbede. Zato je karte trebovao preko ustanove u kojoj je zaposlen, ali kada je došao po njih, karata nije bilo. Službenik preduzeća za prikazivanje filmova je prebacivao odgovornost na blagajnu, ovi su upirali prstom na službenika sve dok građanin nije krenuo u upravu bioskopa, kada su mu priznali da za tu predstavu do blagajne nije stigla ni jedna ulaznica.

S druge strane, uprava je pozivala građane da bojkotuju tapkaroše. To se konačno i desilo marta 1961. kada je „mafija“ došla do svih karata za prvu projekciju filma „Ponosni buntovnik“. Ovaj put složni, ljudi su ispred „Jadrana“ ignorisali tapkaroše dok su ovi u nevolji snižavali cenu, čak i kada se ona spustila na polovinu od prodajne. Neki od njih su cepali svežnjeve ulaznica. Pričalo se da je ova spontana građanska akcija dovela tapkaroše do bankrota, ali to nije bilo tako lako.

Oni su nastavili da postoje jer je uvek bilo onih sa kojima bi našli zajednički interes. Ipak, kao i svaki biznis, i njihov se vremenom utanjio pa ih je bilo sve manje, ili čak samo jedan, kada bi se red za kartu protegao do dna stepenica bioskopa „Jadran“…

Lansky



KOMENTARI

  1. Zira kaže:

    Secam se, kao klinac sam stao u red za karte za projekciju filma King Kong u Jadranu.Red je pocinjao kod danasnje Kafe Prica na korzou.To cekanje je trajalo satima,jos je uleteo i letnji pljusak,ali niko se od njega nije sklanjao,i tako mokri su svi ostali u redu i strpljivo cekali…

  2. Aleksa kaže:

    Glavni i neponovljivi tapkaroš je bio Balog Đusa, ogrnut zelenom pelerinom vladao je svim bioskopima. Upleo se u neko ubistvo u Lesonit čardi u Crnojevićevoj ulici i osuđen na dugogodišnji zatvor. U zatvoru je radio na najtežim poslovima, te je nakon izlaska iz zatvora ubrzo umro. Njega je nasledio Stipan iz VIII kvarta. Bilo je i sitnih tapkaroša, ali ovo dvoje su bili vrhunski. Poznavao sam ih lično obojicu.

  3. Kertvaros kaže:

    Kada bi nasi klasicni Suboticki tapkarosi ziveli u danasnje vreme, najverovatnije bi svercovali migrante. Njihovo „Zlatno doba“je trajalo sve do ranih 60 – tih godina. Drugim recima sve dok nije doslo do pojave TV Booma kada TV aparati postaju pristupacnim sirem sloju kupaca. To je imalo za posledicu stagnaciju kino publike i manju traznu za „kartu vise“ Posto sam ja bio najrevnosniji posetilac bioskopa u onoj dobi kada je bilo primereno da gledam predstave od 4 do 6 sati i naravno matine Nedljom u Jadranu, i kasnije svakodnevno u Radnickom, nije bilo potrebe za kupovinom karata kod tapkarosa. Moja generacija u tada odgovarajucem uzrastu,uglavnom nije gledala nista drugo osim kakvog Vesterna ili Tarzana, mozda jos kakav istorijski spektakl i poneki ratni film. Deca rastu, pa tako i mi i onda odjednom nije vise bilo toliko vazno kakav film gledas, nego sa kime ga gledas. Po foajeima Subotickih bioskopa, ispred blagajni je uvek bilo vrlo zivo i glavninu publike su sacinjavali uglavnom klinci i nesto starija omladina. Samo oni klasicni filmovi bi privukli i nesto ozbiljniju publiku u vecem broju. Nasi tapkarosi nisu imali neko visoko obrazovanje, ali su imali vrlo istancani filmski ukus i znali su nepogresivo da odaberu koji ce film biti pravi hit i donositi zaradu na kartu vise. S vremena na vreme pojavili bi se i sluzbenici SUP-a ispred bioskopa da malo pogledaju kako stvari stoje, ali bi njihova klijentala brzo uhvatila maglu jer su ti sluzbenici bili po pravilu odeveni u zelene Trenckot – mantile iz nekog US-Army depoa (da sad ne kazem vojnog otpada) i bili lako prepoznatljivi valjda i sa vece daljine. Velike filmske hitove kao „Prohujalo sa vihorom“ ili „Deset zapovesti“ i tome slicne filmske produkcije, koje bi dosle u Suboticu kao samo jedna kopija za prikazivanje na nedelju dana bi onda prikazivali u dva bioskopa, Jadranu i Avali, tako da bi se u Jadranu pocetak predstave pomerio pola sata unapred pa onda kada se odgleda prva filmska rolna, prevozili bi je hitno na biciklu u Avalu i tako u krug. Ponekad bi bilo i vanredne pretstave u 22h uvece. Sve to je zagorcavalo zivot nasim lokalnim tapkarosima. Behu to lepa vremena kada je poseta bioskopu bila dogadjaj a tapkarosi obavezni akseoar celog dogadjaja i ambijenta.

  4. Trovach kaže:

    Nikada necu zaboraviti poslednji odlazak u bioskop sa mojim tatom. Prikazivao se film „Imperija uzvraca udarac“, imao sam 13 godina, a i tata je voleo SF. Za razliku od njega, bio sam mladji i bezobrazniji, pa sam se nekoliko puta provukao pored ljudi u redu ispred mene i obezbedio karte. Sada sam vise nalik njemu, cekam u redu i ne guram se, a imam i 10 godina vise nego on tada. Sada me nervira kada se neko gura preko reda, ali se onda setim kakav sam bio. Slicno je bilo nekoliko godina kasnije kada smo bili na Poljoprivrednom sajmu u NS. Tada je taj sajam bio bas velik i masovno posecen. Na ulazu u jednu halu sa kravama je bio poveliki red, a ja sam dosta brzo usao, Kada sam se osvrnuo, tata je stajao skoro na istom mestu. Jednostavno, nije nikada znao da se progura, provuce, ugradi… Sve je radio posteno, tako nas je i vaspitao, ali smo mi tu njegovu filozofiju malo prilagodili danasnjici. Da se danas tako ponasamo mislim da bismo nacisto propali. Danas je laktanje podrazumljivo samo po sebi, iako mi se to ne svidja i tesko se snalazim u tome.

  5. IvanM kaže:

    Imao sam sreće da sam poznavao „Menđiku„ (Đuro P.). Dobijao sam ulaznice nešto povoljnije.

  6. Ris kaže:

    Volim i danas otići u bioskop i drago mi je kada vidim dobru posećenost, mada one draži čekanja da dodje dobar, popularan film, pa čekanje na karte, tapkaroši, pun bioskop, dobacivanja onih iz poslednjih redova, toga više nema.Nema više aktivnog gledanja filma, smeha, uzdaha, prepričavanja danima kako si se uplašio gledajući Keri, svi smo krenuli da izlazimo iz bioskopa kad ono hop-ruka. Kratko traju filmski utisci, a sve je manje ljudi sa kojima ih možemo podeliti.

  7. Anonimni kaže:

    …i sada su „tapkaroši„ prisutni u vidi raznih investitora,privatnih zdravstvenih radnji, kladionica.Spisak je poduži.

  8. avet kaže:

    Jedan čovek zaposlen u Suboticafilmu (ne mogu da mu se setim imena) je ručno sa četkicama i bojama pravio plakate za svaki film ponaosob, a koji su se postavljali na pročelje bioskopa da se već iz daljine vidi koji film se te nedelje prikazivao.
    Ako si kartu kupio još na vreme, sam si mogao birati gde želiš da sedneš.
    Blagajnica je imala papir sa nacrtanim sedištima i brojevima istih, one koje je prodala je jednostavno olovkom prekrižila.
    I pored toga, ali retko, se dešavala nenamerna, slučajna prodaja dupliranih sedišta, odnosno, dve prodate karte na jedno isto mesto.
    To je onda redar u bioskopu pokušavao rešiti na neki mogući način.
    Moje omiljeno mesto u Jadranu i u Lifki je bilo 13. sedište u 13. redu, to je bila neka sredina, niti suviše napred, niti suviše nazad, sa obzirom da su ove dve bioskopske sale bile veće od onih u Zvezdi i u Radničkom.
    Oni koji su sedeli u prvom redu su morali malo da vijaju slova na platnu u stranim filmovima koji su uvek bili titlovani.

  9. Arhitekta kaže:

    @IvanM
    Znaš li možda gde je Menđika danas, šta radi?

  10. Majstor kaže:

    @ Arhitekta

    Tapka u mestu.

  11. Ana Drog kaže:

    Gosp. Torok sa Palić je čovek koji je četkicama i farbom ručno oslikavao plakate za svaki film.

  12. Anonimni kaže:

    Bilo je divno odlaziti u Jadran Radnički Zvezdu i Lifku.

  13. Anonimni kaže:

    bio je TŐRŐK, JER POSTOJI I T O R O K SÁNDOR

OSTAVITE KOMENTAR