Tog 18. septembra radnici su došli na posao kao i svaki drugi dan. Dan se nije razlikovao od drugih , osim što je bio – poslednji.
Poslednji za vinariju VAŠ i još stotine ljudi u gradu. Godina je 1944. i u pravcu Subotice lete engleski i američki bombarderi.
Vina, šampanjac, likeri… najfinija pića, proizvodila su se u preduzeću koje se nazilo u današnjoj ulici Maksima Gorkog br 23. Upravna zgrada se nalazila na glavnom putu a pogoni i podrumi iza nje.
Pića spremna za isporuku
Braća Vass i dve sekretarice
Radnici u dvorištu
Podrum
Kada su se začule sirene za uzbunu, radnici su disciplinovano sišli u podrume, među burad. Veliki vinski podrumi bili su provizorno sklonište za slučaj vazdušne opasnosti. Ali, kako je i ranijih dana bilo uzbuna, nije se znalo da li će biti bombardovanja, i kog intenziteta. Misleći da će sve brzo proći kao i prethodnih dana, jedna od zaposlenih žena ovaj put nije sišla dole. Sklonište je potražila u ulazu upravne zgrade. Upravo na mestu na koje će direktno pasti bomba.
Subotica iz vazduha 18. sept. 1944.
Ostali radnici su se spasili ali vinariji je bio kraj. Sutradan su došli i pokupili ostatke sa ruševina koji se mogu iskoristiti kao ogrev ili građevinski materijal. Jedna polovina zgrade sa ulične strane je ostala.
Požar Janoš, glavni vinar, kontroliše inventar.
Zahvaljujući njegovom sinu Dezideru, koji je sačuvao slike do danas, i unuci Ibolyi Palffy koja nam je ustupila fotografije, današnja javnost prvi put vidi ove detalje.
Lansky
KOMENTARI
OSTAVITE KOMENTAR
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali.
Nakon rata…
Hvala na ovom lepom tekstu i fotografijama.
Neoštećenu upravnu zgradu koju su komunisti nakon 1945 ukrali nisu vratili pravim vlasnicima,već u raznim ‘privatizacijama’ pretrgovali više puta…
Sta se desavalo sa kucom ili kao u ovom slucaju sa proizvodnim pogonom koji je bio pogodjen bombom jer tadasnja vlast pomagala vlasnicima? Cisto se pitam
@ Meritor…
Komunizam je „pao“ 89 od onda vise nisu bili komunisti na vlasti..reci koje su to partije istrgovale kucu( bojim se da ce biti SVM, ali to ne smes reci jer si glasao za njih), inace po zakonu o povratku imovine i restituciji bez obzira koliko je puta trgovana zgrada se mora vratiti prijasnjim vlasnicima ili im se isplatiti( clanovi 15,18 i 27 zakona, naravno ako je u skladu sa clanom 5 ovog zakona)
Vidi tekst na madjarskom jeziku na gradSubotica “ A Vass Borászat tragédiája“ – objavljen 15.avgusta 2015.
Trenutno su na vlasti oni, koji su došli zahvaljujući Merkelovoj i Klintonu, a za njih se nikako ne može reći da su podržavali socijalizam / komunizam /. Naravno i oni su samo izvršioci moćnika iz senki, koji uništavaju sve što se kosi sa njihovim interesima. Pre bi se reklo da je sada fašizam na vlasti ne samo u Srbiji, nego i u svim bivšim Republikama, sada „banana“ državicama.
Ovde se previdja ono najodvratnije….
Besomučno bombardovanje Srbije od strane “saveznika” tokom 1944. godine…
Ostatak Jugoslavije nije bombardovan…
Jedan od najvaznijih strateskih ciljeva prilikom ratnih dejstava u neprijateljskoj pozadini, odnosno iza linije fronta, a za ometanje protivnicke komunikacije i snabdevanja ratnim materijalom, hranom, i ljudstvom, je zadatak ratnog vazduhoplovstva. Unistavanje i ometanje neprijateljskih komunikacija se vrsi iz vazduha, bombardovanjem unistavanjem svih relevantnih ciljeva koji na bilo kakav nacin mogu neprijatelju posluziti za vodjenje rata. Suboticu je zadesila nesreca da je svojim zeljeznickim cvoristem pretstavljal jednu od allternativnih transportnih komunikacija kojim su se snabdevale trupe Werhrmachta na Istocnom frontu. To su glavni razlozi zasto je Subotica bila izlozena dejstvu saveznicke avijacije. Kolateralalna steta iz tih dejstava gde su gradjani stradali ni krivi ni duzni, je u Evropskim relacijama i vodjenju WW2 relativno mala. Gradovi duz Moravsko – Vardarske marsrute su takodje pretrpeli saveznicka bombardovanja koja su imala za cilj da ometaju komunikacije i dotur ratnog materijala izmedu Treceg Rajha i armijske grupe Jug na prostoru Grcke i Albanije. Sve ostale price o necijem prizivanju bombardovanja su samo sitna propaganda za posleratne politikantske potrebe i ne treba im pridavati nikakvu paznju. Oni koji misle da se ratovi mogu voditi bez zrtava, najverovatnije misle da se moze okupati i pri tome ostati nepokvasen.
ako se hoće, dosta je 5 minuta da se nađu informacije da li su i ostali krajevi jugoslavije bombardovani iz razloga koje je objasnio kertvaroš.
„Bombardovanje Zadra od strane savezničkih snaga trajalo je od novembra 1943. do oktobra 1944. godine. 30 vazdušnih napada je dokumentovano, a italijanski izvori govore i o preko 50. Procenjuje se da je ukupno bilo od 500 do 1000 poginulih[1] u gradu od 20.000 stanovnika. Pritom je potpuno razoreno 80 % objekata u Zadru, a gotovo svi ostali su oštećeni.
Bombardovanje Pule u Drugom svetskom ratu trajalo je od januara 1944. do marta 1945. godine. Glavni razlog savezničkog bombardovanja Pule bio je strateški položaj grada kao i velika ratna luka koja se nalazila u to vreme pod nemačkom vojnom upravom.
Bombardovanje Slavonskog Broda trajalo je od 2. aprila 1944. do 17. aprila 1945. godine, prilikom čega je savezničko vazduhoplovstvo na grad bacilo 15,898 bombi, ciljajući prvenstveno na industrijske zone koje su radile u korist nemačkih okupacionih snaga. Broj poginulih, zavisno od izvora, kreće se od 900 do 3000 osoba, a 80 % grada bilo je razrušeno.[1]“
koliko se sećam, najviše bombardovani grad iz bivše jugoslavije je bio maribor.
ko je, osim partizana tražio bombardovanje i naveo željene ciljeve:
„Tokom okupacije Jugoslavije, Jugoslovenska kraljevska vlada imala je stalne kontakte sa savezničkim komandantima koji su odlučivali o bombardovanju.
General Draža Mihajilović je tokom 1942/43. uputio jugoslovenskoj kraljevskoj vladi trideset šest depeša kojim je tražio bombardovanja Jugoslavije i okolnih država. Najintenzivnije traženje je bilo u proleće i jesen 1942, kao i u novembar 1943. godine.
Kao ciljeve bombardovanja Mihajlović je tražio: Maribor, Celje, ranj, Metković, Omiš, Zagreb, Mostar, Ljubiški, neprijateljske kolone od Bihaća ka Kninu, Gračacu, Benkovcu, Šibeniku i Zadru, Sinj, Drniš, Bor, Beograd (Savski most, most na Dunavu prema Pančevu), put Zemun-Beograd, fabrike Ikarus, Zmaj, Terokarević, Rogožarski i Rakovica, kao i Topčider i Tašmajdan, Trepča, Sipski kanal, put Pančevo-Vršac, Sićevačka klisura, Paraćin (fabrika Teokarević), Jagodina (fabrika Klefiš), Niš (železnička stanica), naselja prečanskih Nemaca itd. Najviše zahteva bilo je za bombardovanje Beograda (13), Borski rudnik (11) i Metković (4).[4]
„