Umesto venca na grob Silvije Kristel

Seksualno vaspitanje omladine u Subotici pominje se još šezdesetih godina, u okviru aktivnosti gradskog Komiteta. U prošlosti, a možda i danas, ovakva i slična predavanja imala su zadatak da objasne gde je šta, i kako se stručno naziva svaki deo „reproduktivno – sanitarnog čvora“ kod muškarca i žene. Najvažniji deo priče bio je o tome kako dolazi do začeća i kako ga sprečiti ako nije u planu. Nikada nije bilo reči o tome kako se uopšte dolazi do prilike da se to znanje primeni. Oko toga su lekari i veroučitelji bili na istom stanovištu – Smerno čekajte i sve će doći u svoje vreme. Dečak koji ima 15 godina i stane pred ogledalo, potpuno je ubeđen da to vreme za njega neće doći. Ako u to ipak veruje, taj dan je suviše daleko da bi se na njega čekalo tek tako, provodeći vreme nad knjigom.

Prosečno dete danas samo jednim „klikom“ dolazi do najtvrđih pornografskih scena koje sadrže više protivprirodnog bluda nego onih radnji za koje može da se kaže: „tako se prave deca“. Posebna priča su predimenzionirani delovi tela kod pornićara. Pogled na njih može da ugrozi samopouzdanje i odraslih a ne samo nekog ko o tome stiče prva saznanja.

jadran

Matine u Radničkom

Svetlo u bioskopskoj sali se ugasilo, film samo što nije počeo i već su krenula „slova“ kada je majstor sa vrata upalio svetlo.

-„Ko je ušao švercovanom kartom!?“

Naime, kada su kod cepača karata na ulaz u salu došla dva poslednja gledaoca sa kartama, bilo mu je jasno da su u bioskop ušla i dva uljeza. Sala je već bila ispunjena do poslednjeg mesta a karata je prodato tačno koliko i sedišta.

Kao odgovor na svoje preteće pitanje, cepač je dobio psovke i negodovanje nestrpljive publike, uglavnom sastavljene od studentarije, đaka i tipova koji nemaju pametnija posla radnim danom u 10 pre podne. Svetlo je ugašeno i film je krenuo dalje. Kao matine predstave, bioskop „Radnički“ na Korzou, te sedmice  je prikazivao retrospektivu filmskih ostvarenja Silvije Kristel kao Emanuele. Svaki dan u 10 ujutro drugi film i svaki put prepuna sala.

Ova epizoda iz „Radničkog“ početkom osamdesetih, samo ilustruje koliko je bilo interesovanje za filmove o  erotskim avanturama mlade Emanuele.

 

Gde ste lopate, stigo ugalj ! (Ispred bioskopa Radnički)

ugalj

Sa anatomijom ženskog tela, pubertetlije je sedamdesetih i osamdesetih upoznavala Sylvia Kristel. Bilo je tih godina i drugih sexi filmova, pretežno danske produkcije, ali je Silvija serijom filmova, kao što su ti o Emanueli, ostala trajno u kolektivnom pamćenju muške populacije. Koliko zbog lepote, toliko i zbog činjenice da su ti filmovi težili nekom umetničkom dojmu. Koliko su u tome uspeli, teško je reći. Naša publika je od njih tražila KONKRETNE golišave scene, a da je radnja malo koga zanimala govori i činjenica da ti filmovi nisu doživeli reprize i da danas ne postoji neko interesovanje za njih.

ulicarka

Tih ranih osamdesetih, i naši filmski stvaraoci pokušavali su da “skinu mrak” domaćoj publici. Išlo se dotle da je u jednom trenutku svaki bogovetni jugoslovenski film sadržao u sebi scenu seksa, bez obzira da li je ona bila opravdana kao deo priče. Najčešće su to bile preduge i mučne scene, lišene pojma EROTIKA. Pored toga, neke od tih naših glumaca starija publika je identifikovala sa karakterima koje su ovi tumačili u partizanskim filmovima, što je predstavljalo dodatno razočaranje. Kraj te ere označila je scena sa Velimirom Batom Živojinovićem (Sad ću da te karam!) u filmu Rajka Grlića U RALJAMA ŽIVOTA iz 1984. godine, koja je Bati definitivno skinula oreol partizanskog heroja a utemeljila kult Bate Životinje.

Kraj osamdesetih u domove Jugoslovena je doneo video uređaje gde su se preselili filmovi za odrasle.

 

Sylvia Kristel

sylvia-kristel

Da li je Silvija Kristel znala koliko je bila značajna i popularna u jednoj socijalističkoj zemlji kao što je bila naša ? Ako ne onomad, sigurno da je to saznala prilikom svog boravka u Zagrebu 2009. godine.

Silvijin život se završio 2012. godine. Sahranjena je u Utrehtu, u Holandiji gde je i rođena. Jeste da je mnogi muškarci pamte kao ženu koja nam je prva pokazala svoj “privatni sektor”, međutim sećanje na nju je mnogo prefinjenije. Kao kroz izmaglicu koja je često bila prisutna u najzanimljivijim kadrovima njenih filmova. Junakinja erotskog žanra, koji danas gotovo da više ne postoji, sada deluje kao istinska umetnica.

 

Sylvia Kristel (1952 – 2012)

sylvijin grob

Lansky



KOMENTARI

  1. S&S kaže:

    Krajem 50. – tih u Radničkom je prikazivana ,,Parižanka,, sa BB. Sala puna na svim predstavama, tapkaroši najbolje prošli.

  2. Kertvaros kaže:

    Kao i za svaku revoluciju, za seksualnu revolucijuje takodje je potrebno da se steknu odredjeni uslovi i pripremi odgovarajuci teren. U Zapadnoevropskim zemljama je najveci protivnik „slobodne ljubavi“ bila pre svega crkva, a zatim i gradjanski moral. U nasoj zemlji je bilo slicno, osim sto smo mi uz sve to imali i dodatni „socijalisticki moral“ Optimalni i inicijalni uslovi su u nasoj zemlji stvoreni oko prve polovine 1960 – tih godina. Bilo je to doba kada se pojavljuje anti – bebi pilula i ubrzo prelazi u masovnu upotrebu, pa i samim tim dolazi do nestajanja straha od nezeljene trudnoce i radjanja do tada nepoznatih seksualnih sloboda. Uz to u zemlji se sprovodi (ekonomska) privredna reforma a to znaci i liberalizaciju trzista, reklame i ekonomska propaganda dobijaju jedan potpuno novi smisao i sasvim drugaciji pristup targetiranoj publici. Novinske izdavacke kuce prestaju biti subvencionirane i moraju se boriti za tiraz, trziste i citaoca. Po logici stvari da bi se povecao tiraz smanjuje se duzina suknji na fotografijama koje su sada vec po mogucnosti u boji. Na kioscima se pojavljuju fotografije zenskih modela na kojima se „sve vidi“ Obicno je to „sve“ kratka suknja i duboki dekolte. Naravno na tome se nije stalo. Dekoltei su bili sve veci dok se jednog dana nisu pojavile gole grudi. Istina redakcije bi za svaki slucaj uz gole grudi dale i odgovarajuci tekst o dekadenciji Zapada i zene u tome i takvom drustvenom uredjenju. Muska publika bi se onda gurala ispred novinskih kioska da bi se zgrazala nad zapadnom dekadencijom. Kolicina erotickog naboja takvih fotografija se je mogla meriti duzinom sline iz otvorenih usta posmatraca. Jednog dana se je pojavila na novinskim kioscima jedna tanka svescica malog formata i vrlo tankog obima, uglavnom sa jednom krimi-pricom, par ukrstenica, rebusa i ostalom enigmatikom. Tu i tamo slika kakve lepotice u bikiniju. Naivni i bezopasni enigmatski listic se je pojavio pod svojim punim imenom „Cik pogodi ko je ubica“ Vrlo brzo se skracuje dugacki i rogobatni naziv lista i on postaje cuveni i nezaboravni „CIK“ – ledolomac Jugoslovenske pornografije i prva lasta domace ordinarne i sirove pornografije. Negde pocetkom 1980-tih godina Evropske drzave dozvoljavaju prve privatne TV i radio stanice koje se finansiraju iskljucivo od prihoda iz reklama i nastaje bespostedna borba za gledaoca odnosno za reklamno trziste. Brana je pukla i pornografija je preplavila sve pred sobom. Poslednji pecat na sve to je udario naravno internet koji i onako ne podleze nekakvoj ozbiljnijoj cenzuri.

  3. Gligorije kaže:

    Gdin Lansky, Kertvarros treba mi pomoc…
    Za sina za skolu…. Opis lika Tome Rudić Braco?? Ima ulicu u Subotici… ko je on bio?

  4. Lenski kaže:

    Toma Rudić Braca bio je direktor jednog subotičkog preduzeća (setiće se Aleksa kojeg). U njegovoj ulici na kraju grada (Kameničkoj), pamte ga i po tome što im je obezbedio korišćenu kamenu kocku kojom su popločali ulicu, kada su mnogi mogli samo da sanjaju asfalt. Organizovali su radnu akciju i ta sitna kamena kocka traje im i danas.
    Opis njegovog lika, u vreme kada je preminuo, bio je otprilike ovakav:
    Istaknuti subotički privrednik koji je počeo kao majstor a onda vrednim radom i učenjem stigao do mesta rukovodioca. Dokazao se i kao čovek i kao komunista. Partijskim delovanjem širio je najsvetlije ideje socijalizma i radničkog samoupravljanja.

  5. No name kaže:

    Toma Rudić Braca bio je direktor „8 Marta“ i živeo je na Puškinovom trgu, u prizemlju zgrade sa terasom koja je gledala u unutrašnji deo, tzv. „dvorište“ gde su bile garaže. Ništa posebno, najobičniji dvosoban stan sa ženom i kćerkom (ne znam da li je imao još dece ali kćerka je bila naša generacija i bila u našoj „klapi“). Da li je nekada živeo u Kameničkoj, ili posle 1971-73., ne znam, ali u to vreme bio je na Puškinovom trgu. Rekao bih vrlo ozbiljan i skroman čovek – kada bi se skupili i rano popodne u vreme odmora galamili pod prozorom, samo bi izašao na terasu, ali nikada nam nije ni reč rekao. Čak nam je ustupio i njegov podrum da napravimo „disko klub“ i da se tu skupljamo. Da li je pre i posle bio još u nekom preduzeću, ali mislim da je „8 Mart“ bio njegova karijera i da je ostao zapamćen kao najboilji direktor.

  6. Gligorije kaže:

    Puno Vam hvala na pomoći. Trazio sam po netu…ali nigde mi se nije pojavio njegov lik.
    Jos jednom Hvala.

  7. Gligorije kaže:

    Hvala jos jednom svima.

  8. Djuka kaže:

    Tomo Rudic Braca je imao cerku i sina. Sin mu se kasnije, nazalost, ubio ali otac mu to nije doziveo (umro je pre tog tragicnog dogadjaja).
    Braca je bio jako dobar covek, komunista/rukovodilac starog kova. Kao direktor 8. Marta znao je svoja ogranicenja i pustao je mlade strucne rukovodioce da rade i vode fabriku.
    Ziveo je bez bahacenja, nimalo glamurozno. Pomogao je mnogima iz Sandora, sto zaposljavanjem u 8.martu, sto po drugim firmama po gradu.

  9. Aleksa kaže:

    Pošto sam prozvan mogu reći da ja znam jednog drugog Tomu Rudića. Svojevremeno je bio sindikalni rukovodioc.predsednik granskog Sindikata uslužnih delatnosti, a nakon toga direktor preduzeća IMMOS. Krajem sedamdesetih godina u Vojvodini se vodila velika akcija izgradnje šećerana pa je IMMOS radio na izgradnji šećerane u Baču. Prilikom odlaska na gradilište Tomo Rudić je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Imao je sina koji je sa dosta uspeha igrao u Spartaku.

  10. Aleksa kaže:

    A sada nešto i u vezi teme. Pedesetih godina u bioskopu Avala (Lifka) se prikazivao nemački film pod nazivom „Hemija i ljubav“. U tom filmu je navodno bilo golišavih scena – ja taj film nisam gledao jer je bio dozvoljen samo za odrasle.
    I onda je došao film „Igrala je samo jedno“ leto sa Ulom Jakobsen, gde glumica izlazi iz vode obaženih grudi – svi smo poludeli.

  11. No name kaže:

    Aleksa – Čovek je pitao za Tomu Rudića zvanog Braca, verovatno je bilo još Toma Rudića, ali se za Tomu Rudića Bracu zna da je bio direktor „8 Marta“.

OSTAVITE KOMENTAR