Autobusi kupljeni pre tri i po godine, u cilju predstavljanja Subotica-transa kao „preduzeća koje će još dugo biti na usluzi Subotičanima“, danas se rasprodaju po petostruko nižim cenama
Branko M. Žujović
Pre tri i po godine najavljivano je da će Subotica-trans još dugo prevoziti Subotičane: detalj sa preuzimanja osam MAN-ovih autobusa koje danas rasprodaju po petostruko nižim cenama. Foto: printskrin
Sećate li se alanfordovske scene u kojoj, pre tri i po godine, izvesni Danilo Halmer gradonačelniku ovdašnjem, Stevanu Bakiću, predaje ključeve polovnih autobusa, kupljenih prema izveštajima medija i rečima samog gradonačelnika za 38 miliona dinara (cena je u stvarnosti iznosIla 37.499.990 dinara bez uračunatog poreza na dodatu vrednost, odnosno 44.999.988 dinara sa uračunatim PDV-om), a ovaj izjavljuje da je veoma zadovoljan, jer se radi o autobusima renomiranog proizvođača koji su prešli relativno mali broj kilometara?
Do tada sam mislio da tako nešto može da izjavi samo Bob Rok i to isključivo u imaginaciji Lučana Sakija zvanog Maks Bunker i Roberta Raviole zvanog Magnus, ali se pokazalo da ipak nije tako.
Tih godina je za potrebe medijskog predstavljanja kupovine polovnih autobusa u svetlu novih upotrebljavana kovanica novonabavljeni, a vozni park Subotica-transa bio je u javnosti predstavljan kao „flota“, uz koju su, pramcem ka potonuću, išli i odgovarajući alanfordovski admirali i kapetani.
Stvar je premašila okvire dnevnopolitičkog stripa kada je Bakić, tom prilikom, dodao da svi treba da se potrude da Subotica-trans bude održivo preduzeće koje će još dugo biti na usluzi Subotičanima.
Tri i po godine kasnije, „preduzeće koje će još dugo biti na usluzi Subotičanima“, de fakto, više ne postoji.
Umesto održivosti i dugovečnosti, pristupilo se rasprodaji voznog parka stranački upokojenog Subotica-transa.
Uvid u strukturu rasprodaje autobusa „renomiranog proizvođača koji su prešli relativno mali broj kilometara“, kupljenih pre tri i po godine, vrlo je zanimljiva studija slučaja.
Autobus MAN A91 (garažni broj 626), koji je pre tri i po godine plaćen 4.559.988 dinara, kupila je, u drugom krugu licitacije, „Omnia“ iz Niša za 1,1 milion. Ista firma kupila je, u istom licitacionom krugu, još dva ista autobusa (garažni brojevi 625 i 627), oba pre tri i po godine plaćena po 4.800.000 dinara, za 1,1 odnosno 1,3 miliona dinara.
Preostalih pet autobusa „renomiranog proizvođača koji su prešli relativno mali broj kilometara“, koji nisu prodati u prvom i drugom, biće u trećem krugu licitacije ponuđeni za 60 odsto od procenjene cene.
Pođimo redom.
Autobus MAN A91 (garažni broj 624), kupljen po ceni od 3.600.000 dinara, biće ponuđen na prodaju za 702.000 dinara.
Dva autobusa MAN LIONS REGIO R12 (garažni brojevi 622 i 623), plaćena 6.600.000 i 6.840.000 dinara, biće ponuđena za prodaju po ceni od po 1,1 milion dinara.
Preostala dva autobusa MAN REGIO R13 (garažni brojevi 620 i 621), kupljena po ceni od 6.840.000 i 6.960.000 dinara, u trećem krugu licitacije biće ponuđena po ceni od 1,1 odnosno 1,3 miliona dinara.
Šta se dogodilo u Subotica-transu, da se vrednost pomenutih autobusa „renomiranog proizvođača koji su prešli relativno mali broj kilometara“ petostruko skljoka za nešto više od tri godine upotrebe, pod uslovom da ti autobusi, prilikom kupovine, nisu bili plaćeni iznad realne vrednosti, što ne treba isključiti kao mogućnost, naročito imajući u vidu aferu „Starter“?
Odgovor je vrlo jednostavan.
U prvom i drugom krugu licitacije „niko“ za ovih pet autobusa nije bio zainteresovan, baš kao što niko, osim Trans-juga, iz nekog razloga nije bio zainteresovan za inače vrlo lukrativnu subotičku ponudu za uspostavljanje petnaestogodišnjeg privatno-javnog partnerstva (sa elementima koncesije).
To u slučaju autobusa „renomiranog proizvođača koji su prešli relativno mali broj kilometara“ pravo čudo, ukoliko zavirite u oglase u kojima se na prodaju nude isti ili slični korišćeni autobusi, što ipak svedoči o postojanju nekakve tražnje za njima.
Gde se ta tražnja dela za vreme licitacija u Subotica-transu?
Na ovo pitanje odavno je, aksiomatično, odgovorio Bob Rok.
Da ga parafraziram: sad je trenutak velikih odluka! Bolje je biti sto godina na vlasti, nego sedam dana bez nje.
KOMENTARI
OSTAVITE KOMENTAR
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali.
Mi mislimo da je bolje da 100 godina budu u zatvoru nego 7 dana na slobodi.
Ovo sto je dotcni napisao ja mislim da je za tuzilastvo..Da sam na njegovom mestu ja bio odmah sa svim ovim sto ima podigao bar privatnu tuzbu…A moze se zaliti i EU jer su tu njihovi novci…nebih cekao ni dana
Dogodilo se kao i obicno kod huljinim pristalica kradja narodnih para u koris kurtijevskih narkodilera! Vec vidjeno kako se gradjani Srbije podkradaju od kurtijevskih semenkara! Nista novo,ali setimo se Bakicevih reci o jahanju 😉
Iskoristio bih priliku da razjasnim Alan Ford fenomen u bivsoj Jugi. Taj prekultni strip ne bih bio uopste prekultan da nije bilo kultnog prevodioca, to jest stanovitog covijeka imena Nenad Brixy. Zbog tog genija je Alan Ford i postao fenomen u divnoj staroj zemlji bratstva i jedinstva a bilo koji materijal pisan ijekavicom meni uvijek izazivao smijeh od tada. Elem, za ovu nadasve uspijesnu prodaju autobusa po 10 put manjoj cijeni od placene prije samo par godina, Baki sin je pokazao da umije itekako napraviti deal zvani dvije pizzetine i dvije pivetine. To je deal gdje je on naobecavao svasta pa mu suboticani dali mnogo milijuna gradskih novaca da udju u klub gradova sa autobuskom kakvocom najviseg ranga. Tako je Baki krenuo po nove buseve, ali avaj – svijetla velegrada i ponuda koju nije mogao odbiti u lokalnom restoranu – dvije pizzetine i dvije pivetine bile su jace od njega. Pojeo je dvije pizzetine i dvije pivetine a umjesto novih buseva najvise kakvoce, za kusur je kupio polovne, malo presle autobuse kojima su bake isle samo na plac i u crkvu. Iste te buseve preprodaje prakticno sledece nedelje za 10x manje novaca, a na drugoj strani masnog racuna za dvije pizzetine i dvije pivetine, rukom nasvrljava pristupnicu Suboticana klubu sa autobusima najvise kakvoce. Sad kad bolje razmislim, pored Alan Forda ima jos jedan genije imena Alan – Alan Parson. Jedna pjesma najbolje opisuje Bakija i njegov odnos prema Subotici i Suboticanima, jer vec decenijama grad nema ozbiljnog i sposobnog gradonacelnika –
Daklem, May be a Price to pay
Something’s wrong in this house today
While the master was riding the servants decided to play!
Might be too much sun or too much of something in the air!
Something’s wrong in this house today
Something’s been going on, there may be a price to pay